Reinkarnacija
Moja strepnja bila je velika poput Mount Everesta, Anda, Stjenjaka, Kilimanjara. Ma, veća od svih tih planina zajedno. Velikih skoro kao Učka. Hoće li se na novoj Kantridi nazirati stijene? Ili će biti zacementirane, oblivene betonom? To se ne smije dogoditi u bunilu sam govorio u snu, citirajući stihove Damira Urbana, dragog mi sugrađanina. Sveti simboli se ne zatiru. I ne betoniraju.
Stijena, samoća i suza
Umirila me je projekcija prezentirane nove Kantride. Stijene će biti vidljive kroz stakleni krov. Mojoj sreći nije bilo kraja. Arhitekt nove Kantride “signore” Gino Zavanelli interesantna je persona. O njemu je napisana knjiga “Vatra, krov i mjesec“. Naslov kazuje o njegovom stavu naspram arhitekture. Crtica ide ovako. Jedan od prijatelja panično kaže da krov gori, i izgorjet će cijela kuća. Dok drugi na to konstatira da kad krov gori, mjesec se ljepše vidi. Gino je taj drugi,onaj što životu i arhitekturi uvijek prilazi s optimistične strane. Pravi čovjek na pravom mjestu. Također .je uvjereni budist, pa je shodno tome, vjerujući u reinkarnaciju, uradio prijelaz smrtnice starice – Kantride u jedan viši oblik života, jer ona nije samo obična suhoparna tvorevina, već pulsirajuće živo biće ;čiji smo mi vjerni pohoditelji, štovatelji i poklonitelji bivali njenom žilom kucavicom i nedjeljivim tkivom, vezanim istinskom simbiozom, kroz silna vremena duge povijesti.
Navedeno saznanje natjeralo me da još jednom pođem pogledati riječki Stonehenge prije promjene. Sam, samcat. U kontemplaciji i meditaciji. Vođen nevidljivim magnetom, nije mi bilo druge, uzeo sam put pod noge, krenuo nizbrdo, sopćući i dahćući, teško došao do željene postaje, uzvisine iznad stadiona. Nalaktio sam se na zid ponad stadiona i tiho uzdišući, promatrao svoju ljubav. Žmarci su mi marširali cijelim tijelom kao nekada kada sam sa starom školom kretao na derbije. Sjećanja su navirala u valovima i potaman da me stave pred vod strijelaca, neću vam nikada priznati, pa ni tada, da sam zaplakao, ne nisu to bile suze, samo topla riječka neumitna kiša je klizila niz moje obraze. Odjednom, ničim izazvan pogledao sam u nebo.
Galeb i ja
Usamljeni galeb rastao je u mojim očima nošen jugom, dolazeći sa pučinskog horizonta u elegantnom i prepoznatljivom letu te sletio tik do mene. Otresao je krilima i pogledao me bistrim očima.
– Bok, ja sam galeb Jonathan Livingstone i znam da ti se ne moram posebno predstavljati, jer ćutim da znaš sve o meni.
– Znaš da znam, moj galebe – nasmiješio sam se.
– Nisam slučajno ovdje, galebovi vole stijene i hridine, a ove na Kantridi su najposebnije od svih na koje sam slijetao i posjeduju čaroliju zbog koje uvijek rado navraćam – reče mi stvorenje koje je bilo sve samo ne ptica.
– Vole ih i ljudi što navijaju za Rijeku Jonathane, čak i više od galebova – obznanio sam prijatelju.
– Kad ti tako zboriš, biti će da si u pravu, ali to onda mora da je ljubav za koju do sada nikada nisam čuo – začudio se Jonathan.
– Nisi sigurno, tako mi svih ljubavi ovog svijeta – uvjereno sam potvrdio. – Priupitao bih te Jonathane, misliš li da će, ako dovoljno jako i argumentirano zamolim Onog gore da u sljedećem životu kada napustim ovaj sadašnji oblik postanem galeb, moja molba biti uslišana?
– Tako mi družbe sinjeg galeba Tone Seliškara, uvjeren sam u ostvarenje tvoje želje – zakliktao je Jonathan.
Dakle, ako jednom u dalekoj budućnosti (nadam se) vaši unuci zamijete na krovu nove Kantride koja će se tada zvati “Kantrida Damira Miškovića” galeba, pticu biserno bijele boje, sivkastih krila i žućkastog kljuna kako pozorno prati bijele riječke dečke koji satiru Real iz Madrida po tko zna koji put, recite im da znate tko je ta ptica i zašto je ondje. Možda neću biti sam, već u jatu bijelih galebova. Tko zna? Više od vjerojatnoga, rugati ću se i veseliti na osami blizu mora, biti gospodar usred svega, živo klicati u visini, dok će se sunce smijati zemlji, a krila će me nositi kud god poželim. I biti će mi lijepo, vraški će mi biti lijepo. Bez svake sumnje. Tako mi svih riba u svim morima ove plave planete, krasno li će biti ako tako jednom zaista i bude. Naposljetku, dragi Svemogući želio bih ti nešto reći. Neki te nazivaju Alahom, oni drugi Hristosom. Skandinavci ti vole tepati da si Odin. Indijancima si Manitu. Stari Grci su te štovali kao Zeusa, a Rimljani su stvorili pandan pod imenom Jupiter. Ovi moji tvrde da si Isus, Jahve i sveti duh u jednom.
Kako god da se zvao i kojim god imenom da te zovu, zamolio bih te, da kada se jednom oprostim od ove kožne mješine (svaka sličnost sa loptom je slučajna i nenamjerna) postanem jedan obični kvarnerski – galeb.
Autor: A. Žic
Komentari
Related Articles
Tamo i opet natrag
Rani jutarnji sati četvrtka i ispijanje kave na Žabici bili su uvod u prvo ovosezonsko europsko gostovanje. Uskakanje u autobuse
Maske su pale, bijeli hrabro SAMI PROTIV SVIH
Ovaj vikend počinje treća runda prvenstva. Rijeka je vodeća na ljestvici nakon polovice prvenstva, a bodovna prednost ispred Dinama iznosi
Vodič – kako (p)ostati roditelj nogometaša?
Nova nogometna sezona već je u punom tijeku, tako i za one najmlađe, ali uz želju za dobrom suradnjom i
