Revolucionari u Blitvogradu

30 stu., 2014 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

Nekoć davno u jednom tamnom vilajetu iza sedam gora i sedam mora…

Zubato sunce se teškom mukom uspentralo preko vrha Zmaj planine. Svojim škrtim zrakama obasjalo je gomilu naherenih kućeraka, potleušica, izbi, zemunica čađavoga Blitvograda. Zaustavilo se na tornju bogomolje Svetog Muje, inače zaštitnika zabitog mjestašca.

U jednoj od rjeđih i ljepših kuća koje je imalo građevinsku dozvolu odvijale su se pripreme za važan događaj.

Uprava NK Poštenje

Consigliere Ljuban Pavijanović Vrisković bio je sretan poput Nove Godine. Gotovo istovjetno sretan kao onomad kada je predavao diplomski rad svom mentoru s nazivom “Utjecaj venecijanskih duždeva u pravnim postupcima Mletačke Republike“. Ispred zrcala stavljao je skupocjenu pomadu na svoje besprijekorne porculanske obraze koji su blistali sličnim sjajem kano u mlađahne djevojke na putu prema prvom romantičnom sastanku s najzgodnijim klapskim prvim tenorom. Brižljivim pokretima odjenuo je Armani odijelo i zakopčao remenčić Rolex Daytone na zglobu mišićave lijeve ruke. Još jednom je samodopadno odmjerio vlastitu figuru u zrcalu te zadovoljan viđenim, namignuo samom sebi. Hitao je na važan sastanak sa predvodnicima i viđenijim predstavnicima navijačke skupine “Magarad“. Shvatio je nedavno da se cijelo njegovo obrazovanje i godine provedene uz debele knjige osvijetljene noćnom svjetiljkom može sakriti u mišju rupu naspram intelekta i pronicavosti tih pučkih tribuna i dovitljivaca par excellence. Predsjednik nogometnog kluba NK “Poštenje“ Markan Bizantinac dijelio je njegovo mišljenje. Zajedno su činili ubojiti dvojac zvani Dinamični duo. Ljuban kao mačak za pravo, a Markan zadužen za financije i ekonomske poslove činilo se da jamče stabilnost, solventnost te nadasve prosperitet njihovog loptačkog giganta u nadolazećim godinama.

No, mučila ih je spoznaja da u stvarnosti njihova nastojanja nisu blagorečeno tekla u pravom smjeru. Dakle, sastanak s mudracima iz naroda riješit će sve dvojbe oko budućnosti kluba i odrediti smjernice prema nedvojbenom boljitku.

Mudraci iz naroda

Prvi među jednakima iz skupine “Magarad“ jest Šime Cipal, ljubitelj oborite ribe po kojoj je dobio nadimak marljivo je loveći usred stare gradske luke tik do kanalizacijskog ispusta gdje se čudom skupljala u jatima. Drugi bješe Duje Kvasina cijenjeni podrumar, vinogradar i peharnik poznat po proizvodnji dobre kapljice. Treći Božo Beštimja prepoznat je među svekolikim pučanstvom zbog svoje elokvencije, retorike i nadasve erudicije.

Okupljanje je dogovoreno u skorojevićevskoj restauraciji koja je osim izvrsnih jestvina i finih pila ispred svega držala do sanitarnih uvjeta poslovanja. Shodno tome krasio ju je znakoviti naziv, “U Pere Šporkice“.

Plan da spasi dan

“Di ste mi momčine jeben van ja mater!“, otvorio je uvodnim izlaganjem sastanak Božo Beštimja te usputno sebi svojstvenim bečkim manirima pozdravio Ljubana i Markana.

“Dosta je bilo potkradanja našega Poštenja od strane dušmana i triba tome stat na kraj, ae“, nadovezao se Šime Cipal. “Kontra mraku, kontra sili, uvik kontra“ još je natuknuo, ali nije baš bio najsigurniji u značenje svojih riječi. Svejedno lijepo su mu zvučale u klempavom uhcu slonićdambovskih proporcija.

“Triba povuć manevre od kojih će in se sledit krv u cilon tilu, ae“, povikao je buntovno Duje Kvasina.

“Šta nan je za činit? “, pokorno su upitali u isti mah Ljuban i Markan s popriličnom dozom straha jer su znali da iza pučkih tribuna stoji rulja spremna na sve.

“Bojkotirat sve utakmice do kraja prvenstva i poć na najlipšu rivu na svitu protestirat kontra mrskega nan haenesa“, uprijetim kažiprstom lamentirao je veleumno Božo Beštimja.

“Ja ću revat, pardon vikat, da gredu doli poglavari u metropoli koji nan nedadu disat“, ponudio se Šime Cipal.

“A ja ću učinit transparent – Živilo naše Poštenje- lipo je bit jeben i pošten“, ushićeno je zavikao Duje Kvasina.

“Možda dobijemo poneke kaznice zbog takovih akcija sukladno Pravilniku“, vrlo tiho i oprezno je prozborio Ljuban.

“Nikoga se mi ne bojimo i prije ćemo poginit nego prominit odluke, jel tako bojovnici moji?“, upitao je Božo Beštimja svoje kamarade.

“Tako je Božo, ti si nan ka neki moderni Dioklecijan i uvik si u pravu“, složiše se kamaradi.

Markan i Ljuban se pogledahu, slijegnuvši ramenima. Što su drugo mogli, jer su u suštini bili letači ispod kukavičjeg gnijezda i nadasve nesposobnjakovići.

Slavna prošlost

Šime Cipal je između palca i kažiprsta stvarao zelenkastu lopticu sačinjenu od stvrdnute sluzi koju je rudarski revnosno iskopao u svom nosu te uzdahnuo nostalgično.

“Asti gospe, a di su nan oni lipi dani kad su naše mecene i dobrotvori bili Mijo Kanader i Nedam Vidojebić. Bilo je šoldi, trofeja, ma bilo je svega“

“Oli si se pomutija brale Šime“, naljutio se Božo, “Mijo je otiša na Oxford za redovnega profešura na Katedri za moral i etiku, a Nedam se priključija Društvu za zaštitu egzotičnih životinja.“

U odsudnom trenutku u restauraciju je banuo teturajući se sa lijeva na desno krezubi, istetovirani kantadur i zakriještio,“Evo mene moji judi doša san van na bevandu“.

Kao po zapovijedi svi prisutni staviše prst u uho i nastaviše, “Još je živa naša loza još se penje uz verandu, evo mene lipi judi šporki galeb neka leti, oduvik je bila pisma Blitvogradu zakon sveti “… Druženje je potrajalo do kasno u noć, a prosvjed, ej ljudi kakav je to prosvjed tek bio…

Svaka sličnost s osobama (pravnim, fizičkim i duhovnim), mjestima i događajima je Freudovski slučajna.

Autor: A. Žic

Sljedeći nastavak kronike hrvatskog nogometa slijedi sutra.

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri