Riječki rulet

09 tra., 2015 by S. Host

Print this article Font size -16+

Ako ste praznovjerni, vjerujete čak u kletve, za igrače Rijeke, najgora bi bila “Dabogda igrali uvijek na Maksimiru!” Doduše, ima Rijeka pobjeda na zdanju preko puta ZOO-a, posljednja datira upravo iz prošlogodišnjeg susreta finala Kupa, ali to je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Pobjeđivalo se autogolovima domaćih igrača, rijetko su se gostujući igrači upisivali u strijelce, samo 16 puta od kada je samostalne države, u svim susretima, i to 16 različitih strijelaca. Za igrače Rijeke ne vrijedi ona “dva put je dva put.”

Polufinalni susret nacionalnog Kupa započeo je otvorenog garda, u uvodu je frcalo na sve strane, a Leškovićev zgoditak iz šeste minute bilo je ohrabrenje za oko 800 prispjelih navijača sa sunčanog Kvarnera u kišoviti Zagreb. I to je bilo sve što je Rijeka prikazala, utakmici, tj. igri momčadi Matjaža Keka tu je bio kraj. Nastupila je totalna konfuzija, izgubljenost, panično branjenje rezultata.

Trener Dinama, Zoran Mamić, ponovo je izveo na teren momčad u sustavu 3-5-2, ali sa tri nova igrača u odnosu na nedavni susret istih takmaca. Uz evidentnu igračku kvalitetu, takvim sustavom otupio je forte riječkog sastava, bočne igrače, natjeravši ih da ni ne pomišljaju na prelazak centra igrališta, kojeg je rijetko prelazio i najistureniji igrač Rijeke, Balaj, kojemu nije jača strana igra na brisanom prostoru i kontriranje protivnika, već vrebanje prilika kroz konstantni pritisak cijele ekipe na protivnika.

Ako ima opravdanja za prikazanu igru ofenzivnog dijela momčadi Rijeke, u vidu upoznavanja i adaptiranja na ekipu, obrambeni red bi trebao biti čvrst i jak, pouzdani oslonac. No, u ovom susretu to nije bio, što više, u nekim situacijama djelovali su kao skup pojedinaca skupljen među malobrojnom domaćom publikom i netom prije početka susreta poslan na teren. Alarm za uzbunu bio je stalno upaljen u gostujućim redovima, i samo pukom srećom, ili naklonjenošću nekih sila, Vargićeva mreža do poluvremena nije bila nakrcana do vrha. Kada samo kod riječkog vratara, valja napomenuti da sada već zabrinjava njegovo ostajanje na liniji gola, čak i kod ubačaja na četiri metra od iste, no isto tako, u nastavku utakmice, sa nekoliko odličnih intervencija spasio je svoju momčad. Dokazana kvaliteta riječke obrane ulijeva nadu da je ovo bio jedan od “onih” dana, i da će u narednim susretima biti ponovo neprelazni bedem.

Ekipa Rijeke je sastavljena od “radnika”, dva nominalno defanzivna vezna, Radošević i Bradarić, nisu mogli parirati, u ovom susretu, mnogobrojnijem plavom veznom redu, u kojem je suvereno vladao kapetan istoga, Ademi. Odlaskom Jajala, ozljedom (i odlaskom?) Moisesa, Rijeka nema igrača koji može povezati linije igre, prebacivati težište igre, što je posebno vidljivo u ovakvom susretu, za naše prilike, sa ipak kvalitetnijim protivnikom. Iako je nogomet kolektivna igra, ona izbacuje pojedinca. Ili on “izbacuje” momčad. Nada da će to biti Alex pomalo kopni. Pomalo prestaje čuđenje da igrač Primere zamijeni istu za HNL, i od velikog igračkog pojačanja postaje veliki marketinški potez.

Rijeka se vraća sretna iz Zagreba. Kako je igrala, odlično je prošla. Minimalni poraz, sa postignutim zgoditkom, zalog su ispunjenom stadionu u uzvratnom susretu, lov na prolazak u finale i obranu trofeja. Za to će biti potrebna mnogo bolja igra od prikazane u ovom susretu, i neke taktičke promjene, jer, koliko god čudno zvučalo, Zoran Mamić je “pročitao” igru bijelih.

Matjaž Kek nadmudrio je mnoga svjetska imena na klupama protivnika, pa stoga treba vjerovati da će naći i riješenje za stratega Dinama. Osim znanja, trebati će i sreće, za koju se nadamo da nije potrošena u prvom susretu, podrška sa tribina nikad nije ni bila upitna. Upravo uz nju treba se nadati da nogometaši Rijeke neće ponoviti lošu predstavu iz ovog susreta. Svatko ima pravo na loš dan, i ne treba zamjeriti. Ali ni tražiti alibije i krivce u drugima. Za vrijeme susreta, i nakon njega, mnogi navijači (ne samo oni) Rijeke uprli su prst u suca, Brunu Marića. “Revolveraško” potezanje kartona u jednom pravcu, sjeckanje igre, iritantni stav… No, ruku na srce, po pravilima nogometne igre, većina ispravno dodijeljenih kartona, Lešković je mogao dobiti i crveni. Ipak, ekipa bila primorana igrati “pod ručnom” jer je do 41′ čak pet igrača požutilo, redom Sharbini i Leovac (11′), Lešković (32′), Mitrović (35′) i Bradarić (41′). Maltene cijela zadnja linija je dobila opomenu u prvih pola sata. Ostaje sporna situacija u domaćem kaznenom prostoru, pad Tomečaka. Ivan je izjavio da nije bio prekršaj nad njim, te da je sudac u pravu. Izjava velikog sportaša, za respekt. Tokom sezone bilo je puno više situacija i susreta, gdje je Rijeka konkretno oštećena, no izostala je reakcija kluba, što više, davalo se podršku sudačkoj organizaciji. Čemu se onda sada buniti? Ovo je HNL, sa pravilima igre podređenim određenom klubu ili osobi.

Rijeka je u prvom susretu polufinala Kupa zaigrala rulet. Bilo je pitanje vremena kada će se čuti pucanj. Srećom, dogodila su se “samo” dva, pred sami kraj dvoboja. Dva pucnja koja nisu bila smrtonosna, ali jesu bolna. No, što je Rijeka ponudila za dotu, odlično se i udala, u ovom susretu, sa velikim mirazom se vraća podno stijena. U finalu prije finala, biti će pogubno pouzdati se da je sreća na našoj strani, da je u protivnika barut i dalje mokar. U sreću se nismo pouzdali ni kada su dolazili Sevilla, Feyenoord, Standard…a kamo li…već odigrali hrabro! Oni praznovjerni s početka teksta bi rekli da su ti klubovi dolazili u sklopu Europske lige, a ne HNL-a.

Komentari

komentari

S. Host

More articles by S. Host