Riječko stanje uma

03 tra., 2016 by C. Brozović

Print this article Font size -16+

Da, i mene je osobno jučer Rijeka jako razočarala. Koga ne bi ona igra i predstava toliko uznemirila kada naši bijeli nisu u 90 minuta pred Rozmanom stvorili niti jednu izglednu gol priliku, pogotovo u trenutku kada smo imali priliku pritisak preselit na stranu kluba iz Maksimirske 128. Uzaludni pokušaji nekim dugim i nekoordiniranim loptama, odbijanja od nogu kao od “tavalona” te pomutnja u posljednjem redu nisu nešto čemu je Rijeka do sada bila sklona. Eto, stanka je očito učinila svoje, od goropadne momčadi koja je unakazila Inter iz Zaprešića do nogometne družine koja je protiv osrednjeg Slaven Belupa izgledala kao da su se putem do Koprivnice skupljali niželigaški igrači kako bi odradili utakmicu. Jednu od osam utakmica koje ti nose naslov prvaka.

Osobno nisam bipolaran u tom smislu da brzo padam u depresiju kao što ni euforija kod mene ne dolazi “preko noći”, ali slušajući komentare jučerašnjih promatrača utakmice, stekao sam dojam da je naša Rijeka na 8. mjestu u HNL-u te da za nju igraju neki poluproizvodi iz treće lige federacije Bosne i Hercegovine. Toliko pljuvanja, vrijeđanja, tjeranja i raznoraznih gadosti čovjek ne može ni zamisliti. Neznancu koji bi slučajno ušao u taj ugostiteljski objekt, bi se moglo učiniti da je došao u tabor suparničkih navijača, a ne onih koji “vole” i “žive” za Rijeku.

Da, svi smo razočarani jer smo očekivali pobjedu te nastavak niza kako bi obiteljsku mašineriju dočekali na rasprodanoj Rujevici u utakmici za prvo mjesto. Eto, očito ništa od toga i očito da ova momčad Rijeke nije dovoljno jaka niti fizički niti mentalno kako bi izdržala pritisak i držala korak za privilegiranim klubom. Naša greška je ta što smo se ponadali, kao da nismo znali da se radi o klubu koji nas je već toliko puta navikao na slične “tragedije”.

Rijeka je jučer odradila možda i najgoru utakmicu ove sezone ako izuzmemo jedini poraz u prvenstvu. Nije to bila ni sjena momčadi koja je nanizala toliko pobjeda i vratila nadu u prvi naslov prvaka na Kvarneru. Bezidejno, tromo, sporo, bezvoljno, a u nekim trenucima čak i komično. Tako je najlakše opisati igru koju nam je prezentirala momčad Matjaža Keka. Da, trener sigurno nosi svoj teret na leđima. Opće je poznato da su u pobjedama svi zaslužni osim trenera, a u poraz često ide upravo njemu na dušu. To je jedan malo nepravedan način razmišljanja, jer se ipak radi o treneru koji drži Rijeku odmah za leđima puno jačeg i moćnijega kluba. Da li bi netko drugi taj posao radio bolje? Tko to može znati. Možda bi Rijeka sa nekim drugim stručnjakom taborila na trećem mjestu iza slavnog splitskog pravednika.

Navijači Rijeke su nekad gledali i promatrali druge kolege iz Lijepe naše te su se smijali njihovim oscilacijama i promjenama raspoloženja pogotovo nakon Vele gospe. Sada se moraju početi smijati sami sebi. Od euforije i predviđanja dvostruke krune, do depresije i vrijeđanja u samo sat i trideset minuta. Da, stoji da je nogomet = emocija, ali isto tako postoji vjera u svoj klub, ljubav prema istome te natjecanje do samog kraja sezone. Mnogi su jučer već i Kup odbacili govoreći kako im je “pun k…. Kupova”. Mi smo postali tako veliki i jaki da odbijamo finala Kup natjecanja jer nas ne zadovoljavaju. Pitam se, što će se dogoditi kada jednoga dana Rijeka podigne i taj pehar za naslov prvaka? Da li ćemo onda početi zazivati trofej sa klempavim ušima ili slučajno onaj namijenjen pobjedniku Europa lige? Nikad kraja gluposti kod navijača Rijeke.

Da, zaista Rijeka nije odigrala na nivou momčadi koja se bori za naslov prvaka. Da, stvarno je možda pogriješio trener. Da, možda su stvarno igrači limitirani. Ali sve to nije moglo doći preko noći. To je ista ona ekipa na koju se “svršavalo” samo 15 dana prije jučerašnje “tragedije”. Ista ona ekipa kojoj je 200 najvjernijih pjevalo 45 minuta nakon kraja utakmice. A ta pjesma kaže: FORZA RIJEKA I KAD NE IDE!

Komentari

komentari

C. Brozović

More articles by C. Brozović