Rijeka protiv živih mrtvaca za finale Kupa

16 tra., 2015 by A. Žic

Print this article Font size -16+

Vozeći se automobilom na posao, s treninga ili tko zna gdje i tko zna kud volim slušati radio (možda Ga-Ga?). Nek je veselo dok se jezdi cestom. Znao sam naletjeti na svakojake dobre stvari i one malo manje dobre. Premda mi nikada nije bio u prvih deset osobnog glazbenog izbora bilo mi je drago kada bi se začuo u kokpitu jurilice sjetni i melakolični glas Kemala Montena. Pjevao je taj dobrodušni Bosanac o vremenima ruža, prosinačkim noćima, Danijelama i Brankama, svojem rodnom Sarajevu. Krasio ga je glas prepun tuge. Osjećala se dubina proživljene emocije u njegovom anđeoskom glasu dok su pejzaži prolazili u nedogled pokraj automobilskih stakala i sve je bilo nekako ljepše dok sam stremio ka cilju putovanja. Kemalova najdraža pjesma mi je zapravo “Vratio sam se živote”. Intimna proslava pobjede nad bolešću i povratku među žive. Pri kraju siječnja 2015. godine Kemal Monteno se nije vratio životu te je napustio ovu dimenziju u kojoj trenutačno egzistiramo.

U taj nesretni dan po njega (ili možda sretni, tko zna?), negdje na početku noći odlučio sam preslušati djelić njegovog glazbenog opusa. Posve slučajno naletio sam na jednu navijačku himnu. Nikada je do tada nisam čuo. Uglavnom, da skratim, otac je sina uhvatio za ruku podno zagrebačkih krovova, negdje u vrijeme nedjeljnog ručka i rekao mu da će taj dan dugo pamtiti. Krenuli su starom Vlaškom, a ocu na reveru dičila se modra značka Dinama. Rekao je otac sinu da su oni Bad Blue Boys i Dinamo i još da imaju srce veliko poput Sljemena. Modrim ulicama išli su sve do stadiona.

Bio bih prokleti lažov kada bi ustvrdio da pjesma ne valja. No, ona je nedvojbeno izrazito nostalgična koju gruba stvarnost današnjice postavlja u neka vremena koja su prošla i teško da će se vratiti. Puno će vode proteći ispod Savskog mosta kada ona postane opet aktualna, a možda više nikada neće. Modri očevi već poodavno ne vode modre dječake za ruku prema Maksimiru. Gotovo već cijelo desetljeće. Od rođenja do desete godine svašta se stigne i doživi, ali u slučaju modrih dječaka ne i odlazak na nogometnu utakmicu Dinama. Derutno zdanje u susjedstvu zoološkog vrta, nemušto obojeno u kričavu modru boju, jednostavno u metropoli nikoga više ne zanima. Prazan je poput avetinjskog dvorca na vrhu litice kroz koji fijuče sjeverac i na čijem trošnom krovu grakću vrane.
Jedan vrsni meteorolog propentao je teško sričući slogove u vrlo gledanoj političkoj emisiji što se emitira u vrijeme nedjeljnog ručka da publike u Maksimiru nema zbog nepostojanja mediteranske klime u Zagrebu. Kao hladno je i neudobno, pa ljudi ne dolaze. Bubnuo i ostao živ. Kao za vraga spomenuti sinoptičar je i slučajni dužnosnik kluba. Za sitne novce prema njegovoj izjavi. Tek da se nađe za kruh, mlijeko i poneke pecilne praškaste proizvode.
Dinamo više nije živ. Klub je zapravo živi mrtvac. Zombi. Gledaju ga samo faraonske mumije, drakule i frankeštajni smješteni u počasnoj loži zaogrnuti ugođajem postapokalipse. Kada se osvoji kakav trofej nema krštene duše da ga proslavi. Čemer i jad. Bez navijača modri klub vegetira u dubokoj komi.

Za razliku od gore navedene sumrak sage, na Kvarneru je u tijeku bajka što je svi Anderseni, Grimmovi i Tolkieni ovoga svijeta ispripovijedati ne bi umjeli. Čak i da im se pridruže Ivana Brlić- Mažuranić i J. K. Rowling.

Na Kantridi zgodio se pravi pravcati baby boom. Cijele obitelji dolaze na utakmice. I uživaju gledajući našu Rijeku kako teče.

Dakle, starom Vlaškom preko trga do Maksimira očevi i sinovi više ne koračaju. Ali zato koračaju očevi i sinovi u Zametskoj i Zvonimirovoj sve do Kantride.

Takva ti je danas zbilja, moj dobri Kemo.

U srijedu 22. travnja, maksimirski živi mrtvaci, negdje predvečer ustat će iz svojih crnih grobova i uprizoriti se posred našeg svetog kamenoloma.

Na osunčanom proplanku uz namreškano more čekati će ih plavo-bijeli vitezovi. Iza njih će stajati nepregledna vojska vjernih pratitelja naoružana s ljubavi do zuba.

Nećete proći razbojnici !!!

Komentari

komentari

A. Žic

More articles by A. Žic