Rijeka teče za vodotoranj u Vukovaru

12 svi., 2016 by A. Žic

Print this article Font size -16+

U subotu 14.05. u sklopu 36. kola, MAXtv Prve lige s početkom od 17 sati HNK Rijeka će ugostiti Istru 1961.

Utakmica zadnjeg kola ovog prvenstva lišena je rezultatskog naboja od strane oba kluba. Rijeka je postala već tradicionalni viceprvak, dok će Istra u doigravanju pokušati sačuvati prvoligaški status. Osobno od srca Istrijanima to želim, jer mi nema ljepšeg gostovanja od onog u Puli.

Ipak, ova utakmica je posebna, jer ostvareni financijski utržak bit će doniran za obnovu vukovarskog vodotornja. Plemenit i hvalevrijedan je to potez riječkog prvoligaša. I nije prvi puta da se iz Hrvatskog primorja pomaže našem Gradu Heroju. Ne treba posebno naglasiti da nije i zadnji.

U mislima na Vukovar sjetih se nekih davnih, ali nikada zaboravljenih događaja…

Tog proljeća 1991. u Vojno-medicinskom centru Novi Sad vrvjelo je kao u košnici. Stizali su šleperi s bolničkim krevetima, medicinskim uređajima i instrumentima. Ličile su se sobe, hodnici i uredi. U susjednoj vojarni punila su se skladišta sa streljivom i različitim vrstama oružja. Novinski naslovi Politike, Politike expressa, Večernjih novosti te ostalih glasila mržnje na dnevnoj bazi su “vrištali“ kako bi poticali rušilački, osvetnički i ubilački nagon radi provođenja ciljeva velikosrpske ideologije.

Sjedio sam na klupi u parku unutar bolničkog kruga odjeven u sivo-maslinastu uniformu Jugoslavenske Narodne Armije. Život me poput naplavine odnio u rujnu 1990. u ravničarsku vojvođansku metropolu.

Novosadski korpus u čijem sastavu sam službovao pri sanitetskom vodu VMC-a spremao se za napad na Hrvatsku. Među vojnicima se ispod glasa govorilo da se ide na Vukovar.

Zatim se dogodio stravični masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovom Selu. Taj kobni 02.05.1991. mnogi danas smatraju pravim početkom rata u Hrvatskoj.

Nisam imao više što za čekati. Odlučio sam se kartati s prevarantom životom. Pod svaku cijenu. Premda je Prevarant u svojim rukama imao same karige ili kako bi u Vojvodini kazali – kecove. U mene bile same lišine bez punata. Bez obzira na sve, jednog lipanjskog ranog jutra preodjeven u “civilku“ od Vojno-medicinskog centra do autobusnog kolodvora “stigao sam časom, kroz bašte i prečice znane“ Na sreću nisam imao kroničnu upalu zgloba, ali mi je zato srce bilo u peti pri pomisli na zloglasnu Vojnu policiju. Ukrcao sam se u autobus za Rumu. Negdje u centru Novog Sada dogodio se prometni zastoj. Pogledao sam kroz prozorsko okno i zamijetio plavu tablu zakucanu o zid jedne kuće. Ulica Jovana Cvijića. Pisalo je na tabli. “Bože mili“, primijetio sam u sebi, “Pa to je kao u onoj Đoletovoj pjesmi gdje spominje tu ulicu, nostaligično i sjetno,dok neki novi klinci zalaze u komšijske bašte te kradu zelene kajsije i trešnje“. U trenutku mi je sinulo da je to “baš ta ulica iz pjesme“. Pružala se ispred mene u originalu. Ulica djetinjstva Đorđe Balaševića i djetinjstva “nekih novih klinaca“.

Nekako sam stigao do Rume gdje sam presjeo u vlak za Zagreb. Slušajući radio putujući kroz Slavoniju saznao sam za vijest da je Hrvatska upravo proglasila odcjepljenje od Jugoslavije. Kada sam se drugog jutra probudio u Rijeci, zatekla me vijest da su tenkovi i vojska izašli na ulice u Sloveniji.

Dakle, zgodila me sreća zbog uspješnog napuštanja “narodne“ armije. Mnogima iz moje generacije nije. Neki se nikada nisu vratili kući.

Tek za koji mjesec kasnije deveti krug pakla se spustio na Vukovar. Tijekom napada od strane agresora na Vukovar je ispaljeno milijun i 500.000 granata iznad kalibra 100 mm te više od pet milijuna granata ispod 100 mm. Bačeno je i 2500 bombi od 250 kilograma. U prosjeku je na Vukovar dnevno ispaljivano oko 8000 projektila krupnog kalibra.

Poginulo je na tisuće ljudi.

Od toga među žrtvama je bilo i osamdeset šestoro djece, od čega je pedeset i šestoro bilo u dobi ispod deset godina. Najmlađe je imalo tek šest mjeseci.

Djetinjstvo tih vukovarskih “nekih novih klinaca“ prekinuto je i ukinuto u ognju rata. Nije im dopušteno da se jednoga dana sjećaju svojih bezbrižnih igri pod gustim krošnjama jednog pitoresknog baroknog grada na obalama Dunava. Nije im dopušteno da se sjećaju zelenih marelica i trešanja iz susjednih vrtova. Nije im dopušteno da jednoga dana napišu pjesmu o svom odrastanju.

Vukovarski vodotoranj pogođen je sa šest stotina projektila. Nije se dao srušiti. Znao je i zašto. Postao je simbol stradanja i otpora. Nakon dvadeset i pet godina od završetka bitke došao je red na njegovu obnovu. Postat će memorijalni centar.

Jednoga dana nakon što bude završena njegova obnova u njegovoj sjeni na ulazu u Mitnicu za kakvog vrućeg ljetnog dana hladovinu će zasigurno potražiti “neki novi klinci“ što su upravo stigli s kupališta na obali Dunava.

Njima će biti dopušteno da se jednoga dana sjećaju svojih bezbrižnih igri pod gustim krošnjama jednog pitoresknog baroknog grada na obalama Dunava. Njima će biti dopušteno da se sjećaju zelenih marelica i trešanja iz susjednih vrtova. Njima će biti dopušteno da jednoga dana napišu pjesmu o svom odrastanju.

Komentari

komentari

A. Žic

More articles by A. Žic