Rijeka vas čeka

20 tra., 2015 by S. Lončar

Print this article Font size -16+

Evo vaših kolačića gospodine, nećete pogriješiti s njima, stvarno su vam pravi. Nego, vi se ženite?
– Ne ja, ja sam vam još uvijek student, gdje ste vidjeli da se studenti žene. Al’ bit će i to uskoro, sitno brojim, sijede mi sve više krase glavu – odgovorio sam dostavljaču svadbenih kolača. U obitelji će uskoro biti pir. I vrijeme je napokon za veselje nakon svega, pomislio sam u sebi, maštajući kakav će biti moj. Pir, jelte. Prekinuo me gospodin iz predgrađa glavnog grada.
– I hoće li Rijeka biti prvak ove godine? Vidim zastavicu u autu pa pretpostavljam da pratite…
– Nego kako, navijam i živim za Rijeku, svoj grad i svoj klub. Nažalost, ove godine teško, prejaka je plaćenićka vojska. Ali živim za dan kada ćemo i to dočekati. Ali Kup moramo uzeti. Nadam se da ću se prije oženiti, da slavim još jedan pir kada Rijeka osvoji naslov prvaka. Sve će to brzo, kažem vam ja. Neka bude godina za godinom, na tradicionalni riječki način. Jedno ste nam prvenstvo i ukrali ukrali…
– Što mislite, koga ja volim, za koga navijam, nećete nikada pogoditi… – prekinuo je nepristojno moj monolog o mojoj Rijeci dostavljač.
– Za Hajduk, pretpostavljam, čim ste rekli da neću pogoditi, a tablice drugačije sugeriraju – smireno sam nastavio “small talk” i potvrdio ono što sve više postaje pravilo, a nikako iznimka kada je “najkatoličkiji klub u Hrvata” u pitanju.
– Istina, svaka čast, ali od srca Vam želim da ga i  osvojite. Prvo i ovaj Kup, pa i prvenstvo, kad već moj Hajduk ne može. Tko još voli Dinamo, tog dinosaura iz Maksimira, odmetnutog od ljudi i svijeta – u hipu je izrekao dostavljač pričajući o nekadašnjem ponosu kao o staroj, odbačenoj šlapi, zaboravljenoj u kutu neke mračne sobe, samoj sebi dovoljnoj.
– Hvala Vam na lijepim željama, neka tako i bude, pozdrav – spremio sam kolačiće i sjurio se niz Osječku.

Ulicu grada koji je posredno Rijeci “oteo” ono jedino prvenstvo. Da se razumijemo, Osijek je s time imao veze koliko i ja s ovim kolačima, bio sam samo posrednik. I tada je tom Dinamu pljeskalo jedno razredno odjeljenje. U brojkama, figurativno govoreći, jer djeca danas imaju neke druge idole. Vole neke druge klubove. Da gospodo, Dinamo je oteo Rijeci prvenstvo ( i nije me to niti sram niti strah reći), odnosno tadašnja Croatia kako se zvala na ponos i diku prvog hrvatskog predsjednika. Canjuga je samo vratio ime kluba, ali malo se toga promijenilo…Odnosno možda i jest, ali – nagore. Promjenom imena kluba, sve loše gospoda iz Maksimirske je obrisala jednim potezom podobnog revizora ( pa i ogromne dugove), ali trofeji, nagrade i pehari su ostali. To je samo dio te čudne, nakaradne priče oko novog-starog prvaka Hrvatske. Ni sam Ionesco, da je živ, ne bi valjda bolje na daske postavio svoj “teatar apsurda”, predložak bi bio dovoljan i za predstave u nastavcima.

Dinamo više nije Zagreb

Ništa više nije čudno u tome da Zagrepčani ne navijaju za svoj Dinamo. Nemaju za koga, tog Dinama već godinama nema. Slavlja punih tribina prilikom osvjanja tko zna više kojeg naslova prvaka kopnila su iz godine u godinu u Zagrebu, kao snijeg u kasno proljeće, zamijenila ih je sumorna slika slavlja nekolicine stručnog stožera i prijatelja kluba. Vjerojatno rodbinski povezanih s nekim “unutra”. Šačica onih koji imaju želudac. I obraz poput džona. Opet je netko ukrao taj Dinamo, nekad ponos i diku. Nekoliko provjera, kamere svuda oko tebe, bezobrazno i bahato, čak i kažnjivo ponašanje redara, policije koja definitivno nije u službi građana…logor na kraju grada, danas bi i tako neki (opet figurativno) mogli nazvati maksimirsko ruglo. Niti šminka izvana nije dostojna deseterostrukog hrvatskog prvaka zaredom. Samo što to nije postao. Nešto je trulo u “državi Maksimir”, trulije da ne može biti. Svi sve vide, svi sve znaju, ali nitko ništa ne poduzima. Bit će valjda bolje kada bude i političke volje. A s obzirom na državu u kojoj živimo, ostaje nam jedino nadati se i sanjati da će uskoro doći i taj dan. Kada će i nogomet u Hrvata postati pravedan. Neki novinari uporno se trude prikazati stvari suprotne od istine, ali kako objasniti godine sudačkih pogrešaka u korist jednog kluba koji svoju filijalu ima u istoj ligi, postupanja državnih organa prema svima koji se usude reći nešto protiv vodstva, zatvaranja zbog izraženog stava, vraćanje verbalnog delikta u zakonike, divljačke i prostačke, zakonom kažnjive, moralom i više nego upitne eskapade prvog među glavnima koje prolaze nekažnjene, zaboravljene od svih koji ih ne bi smjeli zaboravljati. Sudova i novinarske, medijske scene koja čak i blagonaklono gleda na iste.

Zagrepčani već odavno ne navijaju za taj svoj Dinamo, gorak je koliko su slatki i dobri kolači s početka priče. Dinamo više nije sinonim za Zagreb, za njegove ljude, građane, prefiks građanski kozmetički je i neuspjeli “masakar” maskiranja svega onoga što građani ne žele. Niti Dubravko Ivaniš odavno “ne slaže popevke niti rožice bere”, zabranio je da se jedna od najboljih navijačkih pjesama povezuje s ovakvim vodstvom, s ovakvom šarenom lažom koja danas plovi ogoljenom maksimirskom šumom koja je samo nijemi svjedok nekih prošlih vremena.

Rijeka vas čeka

Moj kraj, moj klub, moj grad. Vječito na marginama političkih previranja, nekad slavna dama u zagrljaju Kvarnera u Lijepoj našoj kao da je krenula nizvodno. Zatvorene su brojne tvornice, izgubljena su brojna radna mjesta, stagnacija je postala gotovo svakodnevna riječ. Pretvorba i privatizacija na staro’rvacki. Kauboji Divljeg zapada dobili su opasnu konkurenciju u jednoj maloj mediteranskoj zemlji. Nadam se da će se i to uskoro promijeniti, neću politiku u svoju butigu, ali dobrim dijelom smo i sami krivi što smo u situaciji u kojoj jesmo. Za sreću ljudima malo treba, privatizacija se može (dokazano) napraviti i na drugačiji način.

Kantrida se već treću godinu kupa na valovima smijeha, optimizma i veselja, gleda se dobar nogomet, pamte se odlični golovi, slave se bitne i velike pobjede. Dok čekamo onu najveću, red je da “onaj” Dinamo dostojno ispratimo – nizvodno. Prema prestanku dominacije, prema prekidu apsolutizma u nogometnim redovima, Kup je idealna prilika za početak kraja. Bodrimo svoju Rijeku na krcatoj Kantridi kako plovi prema finalu Kupa. Onda nam je samo nebo granica. Dok navijate, sjetite se ’99., sjetite se svih sportskih i političkih nepravdi nanesenih našem klubu, neka to bude poticaj da navijate što jače, što više, i što bolje. Neka vam sve nevere i svi padovi daju snagu da se svi zajedno opet uzdignemo i ponosno zajedno stojimo. Onako kako i priliči Rijeci. Klub i grad. Navijači. Jer što je klub bez navijača, što je grad bez ljudi…. I nemojte da opet netko drugi ispadne kriv, ovaj put zaista moramo zajedno biti – Rijeka. “Gospodo” ( navodnici su i više nego potrebni) u plavom ( a i vi u crnom!), jaka, snažna, jedinstvena Rijeka vas čeka.

Komentari

komentari

S. Lončar

More articles by S. Lončar