Ružičaste naočale

30 ruj., 2014 by L. Stojčić

Print this article Font size -16+

Zadnjih nekoliko mjeseci se na istoku grada na Rječini napokon počeo rješavati problem jednog kluba koji je pisao povijest riječkog (da, riječkog, ne sušačkog, jer stoljetna je težnja naroda s obije strane Rječine bilo ujedinjene u jedan cjeloviti grad) nogometa. Dakako, radi se o NK Orijentu čiji počeci sežu u daleku 1919. godinu. Na žalost nogometnih romantika s obije strane Rječine taj klub je dana 2. lipnja 2014. zbog nagomilanih dugova i ugašen. Na pepelu starog Orijenta je, kao feniks, izrastao novi klub – Orijent 1919 koji uz ime staroga nosi i povijesnu poveznicu na godinu osnivanja originalnog Orijenta.

Sličan scenario smo mogli gledati, par godina ranije, i pod stijenama Kantride. Godine lošeg upravljanja i gradskog nemara (istog onog Grada čiji se čelnici sad rado slikaju u ložama Kantride, istog onog Grada koji niti do dana današnjeg nije dio svojih dionica dao na otkup navijačima iako je to na sva zvona naglašavao) dovele su HNK Rijeku na rub bankrota. Na rub gašenja. Za razliku od Orijenta, a kako ćemo vidjeti u nastavku teksta, i nekih drugih klubova, HNK Rijeka, privatizirana privatnim novcem, krenula je u jednu novu (lijepu) priču. Rijeka je dobila spasitelja u vidu nizozemske fondacije Orlean Social Sport iza koje se krije koncern talijanskog milijardera Gabrielea Volpija čiji su zaposlenici, točnije osobe od najvećeg povjerenja, i Riječani Predrag Sloboda (koji je par godina ranije spasio VK Primorje od propasti i doveo na korak od europskog trona) i Damir Mišković. Rijeka se odlučila za nastavak kontinuiteta kluba koji je osnovan 1946. (neki će reći da je i nasljednica „talijanskih“ Fiumane, Olympije i Glorie), a ne za gašenje. Dakako, taj kontinuitet je podrazumijevao i saniranje obaveza prema vjerovnicima, nešto što su neki drugi, pravedniji, odlučili izbjeći.

Neću tvrditi da su Orijent, ali i glasgowski Rangers ili zagrebački Dinamo odabrali lakši put, no sve upućuje na to. Brisanje dugova, osnivanje novih klubova, a svojatanje povijesti te u nekim slučajevima i trofeja klubova prethodnika. ‘Ajde, Rangers i Orijent su bar u svoju novu pustolovinu krenuli iz najnižih liga dok je „najhrvatskiji i najkatoličkiji klub“ sa ove strane Sutle jednostavno prebrisao svoje dugove prema vjerovnicima i nastavio natjecanje u 1. HNL. Štoviše, par godina kasnije si je dodao i prefiks „G“ te na taj način pripisao si dio povijesti koja pripada Građanskom, starom purgerskom klubu osnovanom 1911. godine (iako bi neki mogli argumentirati da je i JSD Partizan iz Beograda koji je preuzeo veći dio igrača prijeratnog Građanskog mogao pretendirati na taj prefiks). Na taj način se GNK Dinamo postavio u neravnopravnu poziciju u odnosu na ostale hrvatske klubove. Očito je državnim projektima dopušteno više nego onima koji skupljaju mrvice sa ruba stola. Primjer najvećeg dalmatinskog kluba, Hajduka, isto ide u prilog tome. Dok su drugi propadali (Šibenik, Varteks, Karlovac…) oni su od 1994. poslovali sa paralelnog računa tvrtke Sirio. Što je dozvoljeno bogovima, očito nije i volovima.

Čemu cijela ova priča kada HNK Rijeka ipak nije izravno uključena, pitate se? Odgovor je: „Pa kako nije?“. Godinama je Rijeka zbog maćehinskog odnosa bila postrani. Omalovažavana i sputavana u svojim uzletima (kraj sedamdesetih i početak osamdesetih, 1987., 1999…). Pa i brutalno pokradena. I to pretežito od onih „najpoštenijih“ i „najpravednijih“. Pa i danas s raznih strana dolaze napadi, prvenstveno od onih bliskih dvama državnim klubovima, kako „se Rijeka prodala Talijanu“, „kako je pravi primjer onaj Orijentov“ ili „kako je jedini ispravan put onaj kojim ide Hajduk“. No, idemo malo demistificirati sve te zablude i napokon odgovoriti na niske napade onih koji su godinama bili moćni i gazili sve ispod sebe, pod plaštom Poglavnika, Maršala, Poglavara ili Premijera.   Napade onih koji svoju nesposobnost, da se ne poslužim nekom težom riječju, maskiraju napadima umjesto da snagu usmjere na pometanje ispod svog praga.

HNK Rijeka je otišla poštenim putem. Privatni investitor se pronašao i preuzeo klub. Vjerovnici su namireni, nisu anulirani zastarama, gašenjima klubova ili razno raznim nagodbama. Novi, 70%-tni vlasnik svojim kapitalom gradi momčad, ali i infrastukturu. Kamp i stadion. Za razliku od nekih, stadion mu ne gradi država ili mu kamp gradi nogometni savez. Za razliku od nekih, privatni novac, a ne gradski, se investira u klub, ne uzimaju se krediti koji se ne mogu plaćati, a koji onda padaju na leđa već ionako napaćenom gradu. Klubom upravlja vlasnik većinskog paketa dionica, a ne zaposlenik čovjeka koji je vlasnik niti 5% kluba. Sve to u normalnom, a ne šizosvijetu, bi bilo popraćeno odobravanjem. Jedan klub, simbol grada i regije, je spašen privatnim novcem, dugovanja iz prošlosti su namirena, a privatni (strani) kapital se investira u klub i grad. Infrastruktura koja se planira sagraditi neće biti plaćena proračunskim novcem već će doći iz inozemnih izvora, a firme koje su uključene u projekt su domaće. U njima svoj kruh zarađuju domaći ljudi koji svoje poreze plaćaju u Republici Hrvatskoj. Pametnom dosta. Ali ne i jalnom.

Vjerojatno bi se ovaj put sviđao i vjerovnicima onih koji su svoje dugove prebrisali i osnivali nove klubove. Zato sretno svima, prije svih Orijentu 1919, Orijentu 1919 koji je iznikao iz ljubavi njegovih navijača i simpatizera iz pepela originalnog Orijenta. Ipak, uz bitnu napomenu kako to nije ONAJ Orijent koji je igrao 2. saveznu ligu u Jugoslaviji, niti 1. HNL 90-tih, kao što niti GNK Dinamo nije ONAJ Dinamo koji je 1967. osvojio Kup Velesajamskih gradova, niti ONAJ koji je sa Ćirom na čelu 1982. nakon 24 godine osvojio naslov prvaka Jugoslavije, ONAJ Dinamo koji je velikom broju Hrvata predstavljao simbol otpora prema Beogradu, niti ONAJ Dinamo koji je ostao dužan raznim Ladićima. To je NOVI Orijent koji je krenuo iz jedne od najnižih liga. To je ONAJ Dinamo koji je MORAO biti izbačen iz prve lige u trenutku kada su izbrisani svi dugovi i kada je osnovan njegov nasljednik. Zato sretno i borcima za novi Dinamo, uz napomenu da će se sjetiti i svoje, ne tako davne, prošlosti, koja nije toliko čista. Sretno i Hajduku u njegovom putu, putu u kojem je taj klub privatiziran, a „najvirniji navijači na svitu“ su kupili „čak“ 8  posto dionica. Klub čija je uprava uspjela u nekoliko godina otići sa nekoliko desetaka milijuna eura plusa na nekoliko milijuna, tih istih, eura minusa. Sretno i Hajduku koji je 20 godina imao blokirani račun zbog obveza prema raznim vjerovnicima, od kojih su neki, sa hajdučkim grbom na srcu, branili čast ponosa Dalmacije po raznim „grbavicama“, „banjicama“ i „bežigradima“. Hajduku koji je cijelo to vrijeme, kao pošten i pravedan klub, funkcionirao s računa paralelne tvrtke. Sretno im u njihovoj borbi za „narodni klub“, iako im je na čelu istog, gle apsurda, zaposlenik najvećeg malog dioničara.

Ali momci, svoj trud i svoju energiju radije usmjerite na svoje klubove, a ne na „mali i nebitni klub sa sjevernog Jadrana“.  Klub koji je, za razliku od vaših, svoje dugove iz prošlosti podmirio i čistog obraza kreće u pohod na vrh (koji je godinama bio dopušten samo onima pod državnim skutama). Nije ih samo prebrisao jednim potezom, pa da se sada postavlja kao da se ništa prije nije dogodilo. Mi, navijači „malog i nebitnog kluba sa sjevernog Jadrana“ Vam nećemo dopustiti da zaboravite Vašu povijest, ma koliko vam je ljepše gledati sve kroz ružičaste naočale.

Komentari

komentari

L. Stojčić

More articles by L. Stojčić