Sanjaj, sanjaj srce moje

by A. Žic | 25/03/2017 11:20

Prošla su već pusta ljeta otkako je barba Božo otišao na vječni počinak tamo među one uspravne, visoke, dostojanstvene i smrtno ozbiljne jablane. Za svog života bio je vegetarijanac, prakticirao je jogu, istočnjačke duhovne vježbe. Bilo je to nerazumljivo ljudima iz njegove male i uskogrudne okoline u ondašnje vrijeme te ga proglasiše čudakom, osobenjakom i ekscentrikom. Još su mu se smijali iza leđa i zbijali šale na njegov račun. Često je dolazio na ručak kod moje tete Anice, a njegove sestre. Ona je bila vrhunska domaćica i kuharica. Za njega je naravno posebno pripremala povrće na razne načine. Pohane tikvice, špinat u mlijeku, lešo krumpir s peršinom i češnjakom, razne salate i ostale varijacije na temu. Najviše je volio paštu i fažol. “Anice, ti pripravljaš najbolju paštu i fažol na cijelom svijetu “, zadovoljno je hvalio punim ustima umijeće moje tete. Na te njegove riječi ona bi se okrenula prema meni koji sam sjedio na drugom kraju stola i obješenjački mi namignula. Pokrio bi usta dlanom da ne prasnem u smijeh. Naime, vražja teta Anica bi skuhala paštu i fažol onako kako Bog zapovijeda. Sa suhim mesom i kobasicama. Kriomice bi izvadila meso i kobasice, pa pospremila u lonac za idući dan, a mi smo pred njim jeli kao “vegetarijansku“ verziju tog našeg omiljenog primorskog specijaliteta.

Jednom prilikom mi je kao nećaku darovao svoju predragu akustičnu gitaru koju je predivno svirao uz tužne riječi da se nada da ću je ja svirati kada već neće njegova djeca. Naime, barba Božo se nije nikada oženio i nije imao vlastitih sinova i kćeri.

Neko vrijeme sam neuspješno tandrkao po žicama, a onda mi je dosadilo, pa sam je odložio na vrh ormara gdje joj je nova uloga bila skupljanje prašine. Moj netalent za sviranje tog izvanrednog instrumenta, kao i prirođena mi lijenost su presudile.

Ironija moje sudbine je što svim srcem volim slušati glazbu. Jednom je neki mudri tip rekao da poslije tišine, ono što dolazi najbliže izražavanju neizrecivog jest glazba. I to mi je osobno najbolja definicija glazbe.

Inače, što se tiče srca i glazbe…

Gledano s pozicije anatomije i fiziologije srce je mišićni organ koji se nalazi u lijevom dijelu prsnog koša i čija je osnovna funkcija osiguravanje cirkulacije – protoka krvi kroz cijelo tijelo.

U simboličkom smislu srce predstavlja ljubav, emociju i osjećaje. Sve navedeno nalazi se i u glazbi u kojoj je srce sposobno čak i sanjati.

Za takvu sposobnost srca doznao sam kada sam prvi puta čuo pjesmu što ju izvodi bend Diamond dust.

U fenomenalnom spotu koji prati ovu “stvar“ prvotno ugledamo fascinantne prizore zore koja budi najdraži grad. Pojavljuje se sunce, Učka što se nadvila nad Kvarnerom dok se ekipa sprema u Varaždin u potragu za jednim drugim suncem. Onim nogometnim. Šetač na Korzu, srcu Rijeke, biva ogrnut plavo- bijelim šalom, kao i najveći književni ultras što ga je Rijeka ikad izrodila, a to je Janko Polić Kamov, dame i gospodo. Vidimo zatim kako se navijač Rijeke budi, shvaća da kasni, stoga se žurno odijeva, pa sumanuto trči kroz predjele Mlake, prolazi uz grafit na rubu ulice Luki, jedne od nebrojenih i jakih utvrda Armade. Praćen gromkim i prodornim vokalom stiže do željezničkog kolodvora, ali biva istjeran od strane čuvara reda i mira. Očajan je, pa autostopom dolazi do Grobnika. Srećom tamo ga sustižu prijatelji i oni stižu do Varaždina kojeg uspješno“glumi“ stadion Grobničana u Mavrincima.

No, mladić se ponovno budi i shvaća da su prethodni događaji bili samo sanak pusti. Nije zakasnio, a Rijeka je“uzela“ Kup u Varaždinu. Toplo se nadamo da će 31.05. opet podignuti “Rabuzinovo sunce“ u istom gradu.

U pjesmi vokalnu izvedbu ispresijecaju nadahnute solo dionice dugokosog i silnog momka, a gitara u njegovim rukama i jeca i vrišti i moli i preklinje i doziva slavu Rijeke i ponos grada ispod onog ogromnog grafita na zgradi u Čavlima. Lupam se šakom po čelu te proklinjem moju netalentiranost i prirođenu lijenost što je prouzročila neznanje sviranja tog izvanrednog instrumenta.

Jer sve bih dao da stojim u podnožju zgrade u Čavlima i sviram gitaru u toj meni najboljoj navijačkoj pjesmi o Rijeci.

Jebi ga barba Božo! Zajebo sam!

I što da sad radim?

Mogu u ovoj proljetnoj noći izaći na balkon, duboko udahnuti, pogledati u nebo i ugledati kako dijamantna prašina sipi sa zvijezda, i prepustiti srcu da istog ovog proljeća opet sanja kao nikada do sada.

Komentari

komentari

Source URL: http://www.hocuri.com/sanjaj-sanjaj-srce/