Šerif među kaubojima

11 sij., 2019 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

Hrvatski sport je čudo, ali ne ono metaforičko nego baš pravo čudo. Neobjašnjiv fenomen kojemu ni najbolji svjetski znanstvenici ne mogu naći objašnjenje. Kako je moguće da zemlja poput Hrvatske, a da pritom ne mislimo na broj stanovnika već ekonomsko, moralno i psihološko stanje, uspijeva opetovano iz godine u godinu osvajati sve više velikih medalja iz različitih sportova, a posebice onih najpopularnijih i najgledanijih? Pričamo o državi koja u sport ulaže manje od 0.06% BDP-a, a kada to prenesemo u kune radi se o svoti od 220 milijuna. Samo za usporedbu, ulaganje naše države u religiju iznosi čak dvije milijarde kuna, ilitiga 10 puta više. Pametnom dosta.

To čudo je i rukomet. Iako medalja nema već neko duže vrijeme, popularni „kauboji“ su zasigurno jedna od obožavanijih sportskih ekipa u zemlji. Gdje god se naša reprezentacija pojavi, a više-manje se to događa oko božićnih i novogodišnjih praznika, traži se karta više i sve vrvi od ljubavi, zanosa i ponosa. Međutim, oni bolji poznavatelji rukometa znaju i svjesni su kako je to ništa druga nego „štuk i pitura“. Fasada zgrade kojoj je korozija nagrizla statiku, te svaki malo jači vjetar može značiti kolaps i uništenje.

Kako rukomet nije sport koji prate mase navijača, osim kada je u pitanju mjesec siječanj te kontinentalno ili svjetsko natjecanje, tako u njemu niti nema neke kritične mase. Stanje u hrvatskom rukometu vide samo oni koji u njemu „rade“ (rijetko tko zarađuje) ili oni koji imaju kojekakvog interesa od njega (malo je takvih ali ih ima), a to stanje je porozno. Iako svi volimo pričati o „šerifu iz Maksimira“ kao velikom problemu nogometa, te često skandiramo popularnu „HNS pederi nogomet ste sjebali“, ovdje u rukometu je situacija gora za onoliko puta koliko crkva više zarađuje od sportskih klubova. Navijača nema, novinari šute… ako zatvorimo oči, možda problema neće biti.

Da, vjerojatno je teško nekom prosječnom pratitelju sportskih i rukometnih zbivanja u Lijepoj našoj objasniti odnosno pojmiti što se to događa ispod sjaja velikih arena svjetskih i europskih smotri, i što se to krije iza grba na dresu „kauboja“. A krije se jedan sustav. Krije se sustavno uništavanje sporta, klubova, djelatnika i igrača i to traje već godinama. Krije se apsolutna centralizacija i žarište moći koje se nalazi isključivo u jednom čovjeku i jednome klubu.

Godine i godine apsolutističke vladavine stižu polako na naplatu i to stižu sa kamatama. Teško je pronaći ijedan klub u povijesti sporta, osim ako ne pričamo o zemljama opčinjenima diktaturom, koji je osvojio apsolutno sve naslove prvaka u svim prvenstvima koja su se ikad igrala, ali ‘ajmo reć da ni to nije problem. Problem nastaje onoga trenutka kada se sve ispod tog kluba počinje rušiti. A ruši se već godinama. Taj klub, a zatim i reprezentacija žive od onih koji su ispod, a koji zbog tog kluba više nažalost na žive.

Upravo tom reprezentacijom se upravlja iz jedne fotelje i sa grbom tog kluba na majici, a grbom HRS-a na trenirci. Upravlja se savezom, klubovima, sucima ali i izbornicima. Pa tako za narednu smotru najboljih reprezentacija svijeta koju naša reprezentacija otvara sa Islandom, u našoj izabranoj vrsti nema mjesta za ponajboljeg mladog igrača svijeta Halila Jaganjca, koji je ujedno i najbolji strijelac SEHA lige te jedan od boljih pucača Lige prvaka. Igrač koji bi u jednoj Španjolskoj, Francuskoj ili Danskoj reprezentaciji imao mjesto možda i među prvih sedam, našoj reprezentaciji očito nije potreban.

I dok se čekala odluka sada već ostarjelog izbornika koji ima ulogu poput Ante Čačića u nogometnoj reprezentaciji, u rukometnim krugovima se dobro znalo kako će se rasplest cijela situacija. Ipak i dalje smo se svi pitali; „Pa tko bi se to odrekao jednog takvog dragulja, jednog takvog šutera i igrača koji može donijeti prevagu?“. Pitamo se zašto? Pa razlog je vrlo jednostavan. Dobio je palac dole, ali ne od hrvatskog „Woody Allena“ sa klupe već od one kaste koja sjedi gore visoko u loži. Ali zašto? Pa upravo zato jer je taj dečko odlučio reći NE upravo onom klubu koji provodi rukometno istrjebljenje i čija svita svake godine kupuje novi „Fasadex“ i grozničavo kreči trule zidove, oronule instalacije i korodirane potporne stupove hrvatskog rukometa. Rekao je NE i otišao tamo gdje vidi veću priliku za napredak, gdje ima sve uvjete koje jedan mladi igrač treba imat, i gdje će dobit priliku da pokaže taj svoj talent i još ga više unaprijedi, na sreću svih nas jer bi on trebao biti onaj čije će ime skandirati mase navijača koje za rukomet znaju samo u siječnju mjesecu svake godine. Nažalost, ipak ga neće skandirat.

Onaj koji odgovara za rezultat je to izbacivanje iz sastava opravdao na način da se svima koji se bave sportom smrači ispred očiju. „Igrač je premlad i neiskusan da bi igrao na svjetskom prvenstvu“, iako je jedan Sander Sagosen upravo sa 20 godina predvodio Norvešku do finala SP-a, iako je jedan Nedim Remili u tom istom finalu sa 20 godina bio jedan od boljih stijelaca Francuske, Halil Jaganjac je za hrvatske prilike „premlad da bi igrao“.

Sada ćemo svi zajedno u danima pred nama gledati selekciju odabranu iz fotelje, koja će prolaziti uspone i padove na velikom natjecanju. Reprezentaciju koja prezentira u jednog čovjeka i njegov hir te jedan klub, odnosno jedan sistem. Sistem koji će hrvatski rukomet dovesti na razinu košarke, a uskoro i odbojke. A kada se dogodi poraz, kada se ispadne, onda će biti krivi svi, pa i navijači, pa i društvo koje nije izgradilo „rukometni dom“. Dom za jedan klub i jednog čovjeka. Ovo su hrvatska posla, a svi znamo kako završi sve što prođe kroz naše ruke.

Hrvatski rukomet je umro. Živio hrvatski rukomet!

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri