Škotski mazohizam

12 tra., 2017 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

Svi se sjećamo posljednjeg poraza na Kantridi, mjestu koje zovemo ni manje ni više – dom. Škotski Aberdeen je bio posljednja momčad koja se osladila plodovima pobjede pod mitskim stijenama, a njihovi navijači su to prozvali najvećom pobjedom u najljepšem ambijentu u kojemu su igrali. Ostali su očarani monumentalnošću stadiona HNK Rijeke koji ih podsjeća na sve one drevne dvorce i hramove predivne Škotske zemlje. Ostali su očarani i našim gradom, našom gostoljubivošću i svime onime što čini jedan grad i njegove žitelje tako posebnim. Ostali su u kontaktu sa mnogim navijačima Rijeke jer kako sami kažu, mi smo njima „nae mug“. To je izraz za neki klub ili ljude za koje nikad nisi čuo, ali si ostao impresioniran njima.

Nije ovo priča o Škotima već o prezentaciji hrvatskog nogometa. Kontakti sa tim navijačima Aberdeena postoje i danas, te u gotovo svakodnevnoj komunikaciji, saznaju mnoge intimne detalje sa poljana HNL-a. Ti ljudi žele da im svakodnevno pišemo o našem nogometu jer im to dođe kao čitanje nekog romana, ili još bolje, triler bajke sa neizvjesnim ishodom. Zanimljivo im je jer je apstraktno, jer je drugačije i pomalo nadrealno, i zato i čitaju.

Pokušali smo im objasniti suštinu i realnost nogometne lige, ali se stalno pitaju: „Ako toliko volite nogomet, zašto vam na stadione dođe tako malo gledatelja?“. I kako da im odgovorim, a da ublažim verziju. Ma rekoh, nema se tu što ublažavat, realnost i istina vire na svakom kutu i teško im  je pobjeći. Kako da im objasnim infrastrukturu nogometa u naciji koja se toliko ponosi svojim „kockicama“, naciji koja kaže da „živi“ za nogomet. Kako da im objasnim stadion Maksimir koji bi trebao biti „nacionalni“, a izgleda kao kojekakav propali Černobilski projekt sa tribinama komunističkog stila udaljenima na stotine metara od travnjaka. Kako da im objasnim oranice diljem zemlje, gdje se ni ne može igrati kvalitetan nogomet već nerijetko gledamo blatnjavu bitku u kojoj se od mulja ni lopta ne vidi. Teško im je to dočarati jer misle da pretjerujemo.

Krenuli smo pričati o odnosnu saveza prema hrvatskom nogometu, pa se priča rastegnula dugo u noć. Kako da im ukratko objasnimo da je predsjednik našeg FA-a kazneno gonjena i osuđena osoba za krađu, da ta osoba, iako je bila simbol nacije i heroj svih Hrvata, sada trpi uvrede većeg broja zaljubljenika u nogomet i da je izgubila poštovanje cijele nacije. Taj isti predsjednik sam sebe zove „brendom“, a ne zna ime mladića po kojemu se nacionalno Kup natjecanje i zove. Upravo je taj mladić stradao zbog nebrige nogometne vrhuške. Poginuo je zbog nogometa o kojemu nitko nije vodio brigu, od kojega okreću glavu. Naravno da niti predsjednik (tadašnji), a bome niti tko iz saveza nije odgovarao za tu smrt. Kažu: “Dogodilo se”. Tu je priča nakratko stala, jer su se ti Škoti počeli zgražati i sumnjati u istinitost naših tvrdnji jer zvuče, za uređenu zemlju i narod, zaista nevjerojatne. Ljudi su u zatvoru zbog jedne baklje, a oni piju šampanjac u ložama dok dečko leži mrtav već godinama. „Like in Colombia“ – rekli su.

Ali krenuli smo dalje, interesiralo ih je što imamo za reći. Krenula je dugometražna priča o klubu kojeg vodi jedna obitelj i koji ima pipke u svakoj pori saveza, sudačke udruge i raznoraznih funkcionera. Priča o Dinamu, klubu koji je u ostatku Europe poznatiji kao rekorder po broju poraza u Ligi prvaka. Klubu koji gospodari hrvatskim nogometom poput dinastije Kim u Sjevernoj Koreji. Kako da ti ljubitelji nogometa iz Velike Britanije spoznaju dubinu „močvare“ u kojoj se ta predivna igra nalazi, kada im ni u kratkim crtama ne možemo objasniti niti pobrojati sve kaznene prijave, sve sudske progone, sve prijetnje i nedjela koja su učinjena od strane jedne obitelji, jednoga kluba prema nogometu u hrvata.  Zločin. Pravi zločin.

Eto, pričali smo im i o sutrašnjem dvoboju Dinama i Lokomotive pa su prasnuli u smijeh. „Impossible“ – kažu. Ma nije „impossible“, to je Hrvatska. Možete li zamisliti da u normalnoj zemlji koja mari do nogometa, javnost i savez dopuste da jedan klub ima dvije momčadi u istoj ligi. Možete zamisliti Chelsea i Chelsea II u Premiershipu? Teško. Oni vole nogomet. Međutim, eto, kod nas to ide tako i kod nas se igrači čiste od kartona te im nije teško to priznat na televiziji i u ostalim medijima. Dok po Europi nogometaši, klubovi i treneri za to dobivaju teške novčane kazne i suspenzije, u hrvatskoj trener druge momčadi Dinama kroz smijeh i podosta posprdno govori kako ih čeka „teška utakmica“.

Možete zamisliti reakciju kada smo im rekli da su klubovi dužni milijune eura državi, ali da i dalje ta država iste sponzorira, a da premijeri države u kampanji obećaju pomoć i vraćanje „na vrh gdje i pripadaju“. Podsjetili su nas na „Glasgow Rangerse“ koje njihov nogometni savez nije pomilovao, već ih je bez grižnje savjesti bacio u najniži rang natjecanja. Klub takve tradicije, milijuna navijača i takve prošlosti. Nema milosti. Kod nas je savez isto slično postupio. Svaka im čast. Izbacili su i ugasili Varteks.

Ma svega se još tu može njima napisati pa da pročitaju kakav sve nogomet postoji na starom kontinentu i sa čime se sve ljubitelji istog moraju boriti. Postoji i ona lijepa strana tog nogometa. Postoji Rijeka i njezini navijači, ono što su upravo ti navijači Aberdeena prepoznali. Snaga koja svijetli iz mraka i koja grabi prema tituli prvaka.

Prijatelji iz Škotske nisu htjeli više slušati ružne priče, teško je to čitati tako kasno u noć. Oni su odlučili doći i to vidjeti svojim očima, i onu lijepu i onu ružnu stranu. Odlučili su se počastiti jednim kolom HNL-a da iz prve ruke vide i dožive nogomet u ovoj predivnoj zemlji. Dobrodošli u HNL, dragi gosti.

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri