Slavonac u Rijeci

14 lis., 2015 by C. Brozović

Print this article Font size -16+

Nedavno me jedan dobri prijatelj slučajno nagnao na razmišljanje koliko volim ovu svoju Rijeku uzduž i poprijeko. On je kazao, u šali naravno, kako “Mrzi grad jer teče”, aludirajući na ova dva tjedna dosadne kiše koja se spustila na naš predivan zaljev i divan grad. Nije on mislio ništa loše iako svoje korijene ne vuče iz grada na Rječini. On je porijeklom Slavonac ali rođen u našemu gradu. Rijeka voli Slavonce, a oni provjereno vole Rijeku, kao što je sve više voli moj prijatelj.

Otkrivajući svima kojima mogu, na svakome koraku, tajne svoga grada i ono što me djetinjstvo u njemu naučilo, shvatio sam da je u biti svaki trenutak moga dosadašnjega života usko vezan za ovaj kraj, moj i vaš zavičaj. Razne dogodovštine su uvijek vezane za predivne i karakterne krajeve zaljeva, a posebice grada u kojemu mi je majka podarila život, a moji preci bacili sidro desetljećima unatrag. I gdje god da pođem, koji god kutak grada da posjetim, osjećam se kao u vlastitom kutku sobe, siguran i svjestan kako sam svoj na svome.

Kad me god noge i glazba iz slušalica u ušima odnesu put zapadnog djela grada, ne mogu da ne zastanem pored tada slavne Točke koja me toliko usmjerila te mi podarila, na neki način, taj riječki štih. Bila je to rupa, ali je bila naša najdraža rupa u koju smo kao mulci odlazili upoznavati čari noćnoga života. Posjet Brodokomercu i miješanje bambusa u vrećici kao zagrijavanje za kaos u tom kultnom prostoru na Mlaci. Ulaz za 10 kuna i besplatna konzumacija na šanku je za nas tada bila poput dobitka na lutriji, a nije nam smetao ni prljavi, nerijetko krvavi pod noćnoga kluba. Rođendani Armade i koncerti riječkih rock sastava su nešto što se pamti za sva vremena. Nakon utakmice na Kantridi, pravac Točka. To je bio pravi gušt.

Noge me nose dalje sve do boćarije Marija Gennarija i tu se prisjetim detalja iz djetinjstva. U mislima mi se vraća miris Cockte i prženih maruna. Sve krcato starije gospode koji se poput djece na igralištu natječu i svađaju za svaki “punat”. Tu su me nonić i barba vodili na boće. Njihovim putevima, nastavio bi preko Baredica sve do Marčeljeve Drage gdje sam trošio vikende u društvu none i nonića. Kakve su to bile “đirade” preko Kantride, “empeduje”, Skaleta sve to Preluka. I danas volim posjetiti omiljenu plažu podno Costabelle, gdje sam 1999. godine slušao vijesti Radio Rijeke oko 14 sati na starom Grundig tranzistoru kojega bi nonić nosio zajedno sa mnom na plažu. Slušao sam vijesti zbog ždrijeba pretkola Lige prvaka. Kaže ženski glas iz zvučnika kako će Rijeka u drugom pretkolu za najelitnije nogometno natjecanje igrati protiv boljega iz ogleda estonske Flore i beogradskog Partizana. Kakva radost za mene ali i za većinu okupljenih na omalenoj plaži. Stiže nam Partizan pod stijene Kantride. Sjećam se kao da je jučer bilo. Volim prošetati sve do plaže za invalide, pa i dalje do kampa i one kamene tribine koja još uvijek stoji uz cestu. Tamo mi je nonić pripovijedao o utrkama motora i velikim svjetskim prvacima. Moje srce je kasnije ipak odabralo utrke na četiri kotača, Formulu 1 i Michaela Schumachera još dok je za Benetton vozio.

Eto kako čovjeku ostane u pamćenju svaki pedalj svoga grada kada ga veže za lijepe događaje iz svoga života, a posebice djetinjstva. Kada me noge vuku na drugu “bandu”, prema Vežici i Trsatu, ne mogu se oteti dojmu da se i tamo osjećam kao u svome dvorištu. Kakvi su to bili koncerti u dvorani Mladosti, a tek utakmice Save Osiguranje i Zameta. Na bambus kod “Bosanca” pa svi zajedno na tribinu ogrljeni šalovima Armade. Danas samo uspomene nažalost. Lijepe me stvari vežu za Vežicu gornju i donju, a posebice bunkere iznad Draškog potoka koji je danas nažalost zatrpan gomilom betona nove zaobilaznice. Odlazak na plaže u Kostreni preko “četristojedne” ili maškare u “Benčiću”. Uvijek s noge na nogu preko cijeloga grada ako je potrebno. Uz dobru ekipu prolazilo se kvartove i ulice i sjedilo na svakoj klupici. Zanimljivo, nikad nigdje nikakvih problema već samo osjećaj da se nalazim tamo gdje pripadam. I zaista kada sad bacim pogled, ne postoji dio ovoga predivnoga grada koji meni nije drag i kojega ne nosim na srcu. Nema kvarta u kojemu nemam drage prijatelje i za koji me ne vežu lijepe uspomene. Sve to čini moj grad tako posebnim, barem za mene.

I onda kada me netko nakon svih pripovijetki i anegdota (a volim ih pričati satima) priupita zašto baš HNK Rijeka i nogomet, odgovor je jednostavan. HNK Rijeka je dio moga grada. Predstavlja ono najbolje što moj grad daje i nudi. Okuplja ljude iz moga grada i okolice koji dijele istu ljubav, isto uvjerenje i način života. HNK Rijeka nije samo nogomet. Ona predstavlja Rijeku sa svim svojim vrlinama i manama. Rijeku sa svim svojim kvartovima, mjestima u okolici i svim svojim građankama i građanima. Onaj koji voli klub Rijeku svim srcem, voli i ovaj grad. Jedno bez drugog ne mogu.

Volim s noge na nogu proći preko cijeloga grada, a posebice noću kada Rijeka kao stara kurva čeka nekoga da joj “ga” nabije, da joj se smiluje i da joj klizi po prstima. “Rijeka” je vječna priča o ljubavi prema gradu, ljudima, klubu i zavičaju. Onaj moj Slavonac s početka priče polako to počinje shvaćati. Rijeka postaje dio njega…a sada moram ići, žurim u bolnicu. Tamo su primili tog Slavonca. Kažu da se zarazio nekim virusom poznatijim pod imenom R1j3Ka. Nema lijeka za to…

foto: MarkanRi

Komentari

komentari

C. Brozović

More articles by C. Brozović