Španjolska avantura

05 lip., 2014 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

U trenutku kad se najbolji vaterpolo klub u galaksiji a i šire plasirao na “Final 6”, nije bilo ni sumnje da će najvjerniji navijači potegnuti do Barcelone kako bi podržali svoje ljubimce. Pitanje je samo bilo – kako? Podulje vrijeme prije dobili smo obavijest o organizaciji putem Autotransa te je krenula „mobilizacija“ ljudi nakon što su se ostale opcije pokazale kao neodgovarajuće. Desetak dana prije toga šok – ponuda je otkazana zbog nedovoljno prijavljenih putnika! Što sad? No ne kaže se uzalud – kad se nešto jako želi to će se i ostvariti. Tako su tri mlade dame i jedan mladi gospodin uzeli stvari u svoje ruke te se bacili na rezerviranje leta avionom i smještaja u Barceloni. Dan puta jedva smo dočekali. Kava prije puta u našem omiljenom kafiću te put prema Plesu uz nezaobilazno slikanje na odmorištu Draganić. Checkin, ukrcavanje, polijetanje… i cca dva sata kasnije bili smo u Barceloni, prijestolnici Katalonije.

Kišni doček bez “odbora”

Prijevoz do mjesta gdje je smo imali dogovoren smještaj, a onda… Onda je sve krenulo po zlu. Da krenemo od početka – po pitanju vremenskih prilika nostalgija za voljenom Rijekom nas nije mogla uhvatiti. Izmjena sunca i kiše nekoliko puta na dan – samo je nedostajala dobra stara bura. Kada su se naši domaćini udostojili doći na mjesto sastanka (Španjolci baš nemaju dobar pojam o vremenu i kašnjenje im je valjda najnormalnija stvar na svijetu), krenulo je trčanje po najvećem pljusku pola sata, hvatanje taksija i jurnjava na utakmicu, na koju smo naravno zakasnili,mokri do kostiju, te se pridružili ostatku navijača Primorja koji su doputovali također u svom aranžmanu.

Loša organizacija, blijeda igra

O samoj organizaciji turnira bi se dala napisati doktorska disertacija. Gospodi koja su bila zadužena turnir ne bi dala da organizira Lino višebojac, kamoli finale Lige prvaka u vaterpolu. Dakle po onako lošim vremenskim uvjetima oni stave utakmicu na otvoreni bazen, koji je, usput budi rečeno, totalno ruglo i sramota grada. Osim toga, nisu nam dali posebno mjesto na tribini, što ne bi bilo loše da je ljudima smetalo to što stojimo, a nismo sjeli na mokre stolice – možda bi onda bili zadovoljni? O njihovim navijačima stvarno se nema puno što reći. Bilo ih je jako, jako malo. U Rijeci je nogomet sport broj jedan, pa ipak kad se igraju utakmice Lige prvaka u vaterpolu bazen puca po šavovima. Po pitanju navijanja ne mogu se mjeriti s nama nikako. Sve što znaju pjevati je BAR-CE-LO-NE-TA! I vikati „SI SE PUEDE“. Zamislite da mi tako navijamo. Utakmica? Ne može se reći da su “Primorjaši” odigrali svjetski, trudili se jesu, al kad ne ide ne ide. Riječima naše Ane – nisu se mogli sastavit s loptom. Kao Rijeka pred desetak godina kad je uvijek bilo – neće pa neće. Suci – strava i užas. Kao HNL u doba Zlatka Canjuge. Završilo je plasmanom Barcelonete u finale a Primorje je osvojilo treće mjesto. Ni to nije prošlo bez peripetija. Utakmica je počela nekih 10tak minuta ranije nego je trebalo, a navijači nisu smjeli unijeti sve instrumente koji su njihov zaštitni znak te koje su dan prije uredno mogli unijeti. Što se promijenilo u ta 24 sata znaju samo zaštitari koji su pregledavali posjetitelje na ulazu.

Poslije prve utakmice upoznala sam barba Duju iz Sinja koji godinama živi u Barceloni pa smo se malo raspričali o sportu i Hrvatskoj općenito. Prije druge sam upoznala gospodina iz Srbije čiji sin igra za Barcelonetu, a koji godinama ljetuje u Njivicama, te smo našli zajedničkih tema za razgovor. Primorjaši su za vrijeme finala bili na tribini s nama, meni je društvo pravio Duje Jelovina. Time je vaterpolo dio našeg izleta završio.  Došli, vidjeli, nažalost ne osvojili.

Mes que un ciudad i – zima

O samom gradu koji smo imali prilike poprilično razgledati može se reći samo sve najbolje. Mnogo se toga može vidjeti i doživjeti. Dvije dame su se odlučile na razgledavanje turističkim busom, a mladi gospodin i moja malenkost smo krenuli u obilazak metroom i pješice. Posjetili smo Sagrada Familiu koja se još uvijek gradi, Gaudijeve šarene kućice, prošetali po Barceloneti, vidjeli Camp Nou i stadion Espanyola, prošetali po Rambli i obišli Circiut de Catalunya. Ima lijepih trgova, zgrada, fontana… Svakako preporučujem posjetiti. Ono što je mene oduševilo je odlična povezanost grada podzemnom željeznicom, a  zanimljivo je to da su većina vozača žene. Pojesti i popiti se također može po solidnim cijenama, samo treba biti uporan i tražiti pravo mjesto.

Izvještaj ne bi bio potpun da se ne dotaknem našeg smještaja u španjolskoj ljepotici. Ne kažem da smo trebali puno očekivati za male novce, ali deku su nam barem mogli dati.Dobili smo samo dva lancuna i to je to. Smrzli smo se samo tako. Trebam li spomenuti  da su domaćini na checkout kasnili sat vremena? Nakon toga krenuli smo prema aerodromu, sve je tako glatko išlo da smo, kad smo stigli u Zagreb i prizalogajili, išli uplatiti EuroJackpot. Ako nam se posreći, imamo sredstva za sljedeći “Final 6” Za kraj, jedna članica naše skupine nas je napustila dan ranije nego je bilo planirano zbog fakultetskih obaveza no uspješno je diplomirala te je to bila višnja na vrhu šlaga naše španjolske avanture. Vrijedilo je!

Za portal HoćuRi iz Barcelone: Zorica Labotić

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri