Sportaš?!
Proteklih nekoliko dana jedan igrač ne silazi sa usana (ili sa tipkovnice) veliko djela štovatelja sporta u našem gradu i regiji. Imenovati ga ne treba, niti je to bitno za ovaj tekst, no radi se o vječitom talentu, boemu. U istom ovom gradu živi i svoj sport igra još jedan izrazito talentirani mladi sportaš, možda i najveći talent svog sporta u državi, ali i šire. Za njega većina ljudi za njega niti ne zna. Ovo je tekst o dvije karijere. Jedne na početku, a druge, sve sve više čini, na svojem preranom kraju u ozbiljnom sportu. Procijenimo svi tko je tu sportaš i da li svi mi možda imamo neke, pomalo iskrivljene, poglede na sportske vrijednosti.
Prvog ne treba puno opisivati. On je „naš“, „poseban“, a nekima i „simpatično bedast“. Bog ili Alah ako želite ga je podario vanserijskim talentom i vicom za igru, a treneri u klubu velikom čašću da sa trakom oko ruke predvodi svoj klub, ponos regije, na terenu. Dva puta. Oba puta je tu čast iznevjerio. Svoj sport ima u malom prstu, no manjka mu discipline, samo kontrole, a neki će reć i poštovanja prema klubu, treneru, suigračima, ali i navijačima. Bio je predoređen za veliku karijeru, najveće klubove. Došao je tek do kluba u jednom nenegometnom dijelu svijeta. Vrijeme je tratio uvijek zanimljivim utrkama četvoronožnih kućnih ljubimaca, virtualnih dakako, automobilističkim utrkama na 400m po tartanu (to je valjda u krvi) i uvrijeđenim odlascima sa treninga. Svejedno je često uveseljavao veliki dio Kvarnera. Mogao je puno, postigao, realno, jako malo. Da se vratimo na početak priče, oko njega se opet vodi bitka da li je igrač za klub za kojeg tvrdi da je njegov, a opetovano ga je razočarao. Neki su mu spremni oprostiti sve jer je „naš“. Neki mu nisu oprostili odlazak u rivalski klub. Treći pak, opravdno, naglasak stavljaju na njegov pristup kao najbitniju stavku iz koje proizlaze i njegovi, sada već rijetki kvalitetni, nastupi na terenu.
Onda imamo i drugu priču iz našeg grada. Za ovog dečka većina vas vjerojatno niste čuli. Igra za mali klub čiji je godišnji proračun manji od mjesečne plaće junaka iz prvog dijela priče. I njemu je Bog, tj. Alah dao vanserijski talent. Desetak godina je mlađi. Oko njega se već sad vrte najveći klubovi njegovog sporta. PSG, Barcelona ili Bayern ako bi pričali nogometnim terminom. Nudi mu se i „Dinamo“ i ulazak u reprezentaciju koju prati prelazak u taj klub. On odbija. Bar za sad. Svojem klubu je dao riječ, igra za godišnju plaću od 0 kuna. Koja večera, banana ili čokolada. Simbolički. Živi sa roditeljima, ide u školu, brat skrbi o njegovoj karijeri, a nakon škole pomaže tom bratu u poslu koji nije nimalo lak, sve do večernjih sati. Nakon toga ode u teretanu pa na trening sve do kasnijih noćnih sati. Sve može riješiti jednim potpisom za velikana koji kucaju na vrata. Ne želi. Dao je riječ, poštuje klub koji ga je stvorio. I on će otići jednog dana kada za to dođe vrijeme, ali će ostati velik u očima malog kluba. Ostat će čovjek.
Tko je tu sportaš? Tko je tu uzor mladima? To je tu, u istinu, poseban i naš?
Komentari
Related Articles
Vladari Jadrana
Nakon što se Rijeka, u Zagrebu zavukla u mišju rupu i kompromitirala borbu za naslov očajnim izdanjem u drugom poluvremenu,
Ključ europskog proljeća
Puno tinte je proliveno u proteklih nekoliko tjedana. Krenulo je s prodajom Ristovskog tik pred Play-off susret za ulazak u
Samardžić novo pojačanje Rijeke
Miral Samardžić, 27-godišnji Slovenac novi je igrač HNK Rijeke. Donedavni kapetan moldavskog Sheriffa iz Tiraspola, potpisao je s riječkim klubom dvogodišnji
