Suze u raju

18 lip., 2015 by A. Žic

Print this article Font size -16+

Kada pomislim na malenu bolesnu dječicu što u svojim pidžamicama oslikanim motivima stripovskih junaka Spidermana ili Batmana sa lutkom ili medvjedićem u ručicama sjede na rubu krevetića u tom notornom onkološkom odjelu dječje bolnice te njihovih roditelja što u čekaonici tupo zure u bjelinu zida kršeći ruke u beznađu, preplavi me more tuge. Zapitam se zašto mora biti tako? Zašto iznad male dječice mora stajati smrtonoša u kapuljači i držati nabrušeno sječivo?

Prisjetim se tako događaja iz predvorja bolnice na Kantridi od prije desetak godina. Dvoje dječaka je potpomognuto jecajima žica akustičnih gitara sviralo i pjevalo “Tears in heaven” Erica Claptona koji je tu pjesmu skladao shrvan bolom zbog preminulog mu sina. Pitao se virtuoz Eric u svojoj elegiji hoće li mu sin prepoznati ime u rajskim, nebeskim visinama. Svi se zapravo pitamo hoćemo li “tamo gore“ jednom prepoznati svoje bliske ljude što smo ih nepovratno izgubili na ovome svijetu. Slutio sam da su dječaci ispod glasa potreseno i zaneseno pozdravljali svojeg prijatelja koji je prerano otišao prema nebeskim dvorima. Nažalost, bio sam u pravu.

U ovoj Dolini suza koju nastanjujemo znade biti prokleto teških dana kao što je ovaj prikazani koji je upravo izronio iz tamne dubine moje memorije.

Može li se što učiniti kako bi se pomoglo malenoj bolesnoj dječici? Naravno da se može, jer svaki izmamljeni osmijeh na licima malenih boraca vrijedi više od suhog zlata. Nada je ono što nas drži i koja nam daje snage te kazuje da uvijek treba pomagati i vjerovati u ozdravljenje. Poznato je da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu.

Veliko sportsko srce riječkog nogometnog kolektiva odlučilo je održati humanitarnu utakmicu za mališane koji su nalik po svemu anđelima sa nebesa osim po nedostatku plavih uvojaka što ih je odnijela kemoterapija.

Što sam mogao drugo nego otići na tu utakmicu i pokušati barem malčice pomoći kupnjom ulaznice?

Pouzdano znam da djeca u nogometašima i ostalim sportašima vide heroje i da im se dive, a ona zahvaćena nemilom sudbom bar na trenutak zaboravljaju na svoje muke. I ne samo djeca nego i mi ostali poneki uvjetno rečeno stariji ljudi što u sebi nose spomen na bezbrižno djetinjstvo.

Mnogo se svijeta odazvalo na humanitarni, dobrohotni spektakl između momčadi Rijeke i onih nogometaša što su nekada uspješno igrali u redovima našeg najdražeg kluba.

Početni udarac izveo je mladić od devedeset i dvije godine koji je dobio na poklon dres sa brojem svojih proživljenih proljeća. Stojan Osojnak neka još dugo bude dragi gost Kantride.

Rijeka je u konačnici nadvisila negdašnje zvijezde rezultatom 7:1. Lijepo je bilo opet vidjeti strašnog lava Leona Benka koji je uzdrmao dvije stative. Kapetan Damir Krailach plijenio je svojom staloženošću u obrani, mirnim zauzdavanjem lopti, pribranim pregledom igre. Uvijek rado viđeni Lord dobri duh svlačionice opetovano je izgubio sve zračne duele što i nije čudno obzirom na niski rast, ali i zabio jedini gol za svoju ekipu na radost uvijek objektivne riječke publike. Najveći pljesak je zaradio nikada prežaljeni Andrej Kramarić.

Dugo osporavani prizemljivač nepoznatih letećih objekata Bekim Balaj postigao je dva prava centarforska zgoditka i nadajmo se zacementirao mjesto u vrhu napada. Tomasova nije napustla izvrsna forma od proteklog proljeća. Borbeno je asistirao i još k tome upisao se jednim golom u listu strijelaca. Svidio se i novopridošli sin vjetra Roshi. Hrvoje Štrok je donio dašak haklerske romantike i prizvao simpatije što su ga uvijek krasile u prošlim svršenim vremenima.

Sve ovo dogođeno na zelenoj travi doma moga manje je bitno od činjenice da: “Ako smo pola sata boravka u Odjelu za onkologiju malim pacijentima učinili ljepšim, sve smo učinili“, kako je prelijepo poentirao Joso Krmpotić na završetku susreta.

Komentari

komentari

A. Žic

More articles by A. Žic