Svi smo mi Valter

09 kol., 2015 by S. Lončar

Print this article Font size -16+

Posljednjim zviždukom suca Zebeca u 95. minuti sinoćnje utakmice HNK Rijeka je osvojila bod na Maksimiru protiv domaćina Dinama. Bod koji je u konstelaciji snaga Dinama i već spomenutog glavnog arbitra ( u suradnji s “poslušnim” pomoćnicima) s jedne te napadački potpuno bezopasne Rijeke s druge strane ravan pravom malom sportskom čudu, ili da parafraziramo izjavu trenera Keka, polupobjedi.

Pametnom i odgovornom igrom u obrani cijele momčadi Rijeka je na kraju zasluženo obranila vrata Vargića ( bravo Ivane, dobre obrane su najbolji odgovor na dosadašnje opravdane kritike), jalovi i neefikasni Dinamo niti s 12 udaraca prema vratima i posjedom lopte od gotovo 70 posto nije uspio u svom naumu da dođe do još jedne pobjede pred svojim navijačima koji su svoje “ljubimce” i trenera po tko zna koji put opet počastili uvredama i zvižducima. Vjerujem da se većina stvari u životu događa s razlogom. I tu zapravo prestajemo pričati o nogometu, toj svetoj igri nas navijača i simpatizera, za to se pobrinuo glavni i odgovorni gospodin u crnom – Mario Zebec.

Bajka ili horor

Hrvatski nogomet već je nekoliko sezona (možda i dekadu) zavijen u crno od ljudi u crnom i valjda onih još crnijih, bez obzira na boju odijela koji iste te ljude delegiraju i postavljaju. Samo budala i neznalica, ili onaj kome je to u debelom interesu bi pomislio kako su učestale pogreške na račun određenih klubova u korist nekih drugih klub(ov)a slučajnost. Samo bi teški naivac pretpostavio da se jedni te isti suci (možda i svega dvojica) delegiraju za susrete jednih te istih klubova, i pravilno, kao što su pravilne mjesečeve mijene, rade “teksaški masakar motornom pilom” na terenu svojom zviždaljkom i kartonima crvene i žute boje. Ona nekolicina razumnih i pametnih, dobrih ljudi koja još uvijek vjeruje u bajke i poštenje, neka pogleda oba susreta polufinalnog kup ogleda iz prošle sezone u kojima je igrala Rijeka. Ako joj sinoćnji susret istih protivnika s istim sucem iz “dinamičnog dua” u glavnoj ulozi nije dovoljan da shvate da se u svakom kutu kugle zemaljske u kojoj se nogomet igra takvo suđenje u najmanju ruku naziva tendencioznim, da ne kažem dirigiranim i instruiranim od nekih mračnih i zlih sila koje ima svaka bajka. U bajkama doduše dobro uvijek pobjedi zlo, Prva hrvatska nogometna liga po tom pitanju nikako da doživi svoj “happy end” u vidu poštenog suđenja. Pa čak i kada se plaća za isto, po čemu ista više liči na horor filmove C kategorije, nego li na bajkovite uspješnice.

I kada sva ta svita rijetko i progovori na kakvim svojim seminarima o tome, zaključci se čuvaju tajnije od sastanaka Bilderberg grupe, a njihove vođe tajnije su od najtajnijih masonskih loža. Hrvatskom nogometu nisu potrebne teorije zavjere, on ih jasno i pred očima svih sudionika živi.
Nitko u ovoj državi, od ljudi koji su uključeni u hrvatski nogomet ( bivši ministar Jovanović to svakako nije) nije jasno i glasno rekao o čemu se tu radi, i da se sa zlom treba boriti. Ne govorimo o navijačima, već sportskim dužnosnicima, iako je i takvih pokušaja bilo, ali oni su toliko diskreditirani zbog iskrivljene slike i lažne stvarnosti da nisu vrijedni spomena. Kao da ih nitko nije vidio, kao da nema nikakvih problema.

Posljednji čin

Posljednji u nizu činova predstave bila je i sinoćnja utakmica između Dinama i Rijeke. Jer kako drugačije objasniti tolike žute kartone za Rijeku od kojih se prvi vadi već u trećoj minuti, kako objasniti toliki broj prekršaja navodno počinjenih od strane nogometaša Rijeke, koji ih 21 ne bi uspjeli napraviti u 45. minuta niti da su igrali s hokejaškim palicama, kako objasniti nepostojeće zaleđe svima jasno vidljivo kod jednih od rijetkih prilika kada je Bezjak mogao sam krenuti na Ježinu i možda postići i pobjedonosni gol za Rijeku. Uzgred rečeno, isti igrač je zaradio i crveni karton zbog navodnog vrijeđanja glavnog suca koje je čuo jedino četvrti sudac Conjar.

Kako opravdati sviranje nepostojećih prekršaja za Dinamo ( posebice se ističe onaj pred kraj susreta, pad Pjace s “zakašnjenjem” od dvije sekunde) u opasnoj zoni ili divljačko nasrtanje laktom i koljenom na Močinića od strane Machada za koje nije dobio niti žuti karton. Istina, mogao je svirati i jedanaesterac i za Dinamo, ali onaj tko kaže da kap čini slap onda vas laže kada je u pitanju hrvatski nogomet, odnosno suđenje u istom. Ovo su samo neki detalji sa susreta, “modus operandi” suca Zebeca opće je poznat, niz nastavite slobodno sami, teško da ćete pogriješiti…

Ne bilo pravedno ni pošteno u ovoj priči ne spomenuti i suca Marića, začetnika “poštenog” suđenja posljednjih godina isključivo usmjerenog prema jednoj, plavoj boji. On te simpatije, uostalom, nikada nije ni skrivao, javno su dostupni već opjevani pjevački nastupi sudačke zvijezde. I što je najžalosnije, nisu niti ti suci možda toliko krivi koliko oni iznad njih. Da usporedim neusporedivo s primjerice, težim kaznenim djelima, izvršitelj će uvijek dobiti manju kaznu od naručitelja. Ti i takvi, svima su poznati, ne skrivaju se, dapače, ponosno šetaju ložama stadiona, Korzom, a neki su donedavno dijelili i krov s HNK Rijekom na Portiću. Ne znam jesu li se i oni preselili na Rujevicu…Svi znaju sve, ali institucije ne rade svoj posao.

11 sati i 55 minuta odavno je prošlo za zdravi hrvatski nogomet. Nasušno mu je potreban Valter, dok ne bude prekasno. Ako već i nije.

Komentari

komentari

S. Lončar

More articles by S. Lončar