Taktika opet stanuje u Rijeci pt. II

17 srp., 2014 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

Ivan Krstanović je čudna biljka, zanimljiva vrsta napadača. Nije favorit navijača, a često niti trenera, no ima svoje zasluženo mjesto u postavama ekipa u kojima igra.

U sezonama kada je ‘Popo’ nastupao za Zagreb i izborio se za transfer u Dinamo, među nešto manje pasioniranim pratiteljima omiljenog svehrvatskog nogometnog natjecanja bio je poznat kao ‘onaj krakati igrač’ koji je ‘prilično spretan s nogama za svoju visinu’. Čak i samo letimičnim pregledom najboljih momenata nove bijele (devedeset) devetke na video-kompilacijama dostupnima na internetu, vidljivo je kako je većinu golova dostavio upravo nogom i to udarcima s (polu) distance. Međutim, koja je uloga visokog igrača bez skoka i s prosječnim snalaženjem u kaznenom prostoru u momčadi gdje je većina akcija unaprijed minuciozno uigrana, a igra nije podređena stvaranju prilika za jednog igrača i njegovom momentu inspiracije?

Najveće prednosti koje protagonist naše priče posjeduje su lateralno kretanje i blokiranje koridora dodavanja prilikom izgradnje napada protivnika. Navedeno kretanje u napadu može se vidjeti na dva primjera, od kojih se prvi, onaj jednostavniji, mogao vidjeti prilikom posljednjeg pogotka Rijeke u službenim utakmicama, Moisesovog za 2-1 protiv Dinama u Superkupu. Prilikom pokretanja protunapada, Krstanović se kreće lateralno, suprotno svojoj poziciji na terenu.

Dosadašnja navika prilikom kretanja u protunapad momčadi Rijeke bilo je širenje opcija za dodavanje na način da se igrači razvlače u širinu i pokušavaju stvoriti brojčani višak na svojim pozicijama. U ovoj situaciji, Krstanović se kreće u prazan prostor razvlačeći stopere Dinama između kojih se nalazi.

S obzirom na količinu prostora koju je napad Dinama ostavio, jedan od stopera morao je preuzeti igrača s loptom, što ostavlja znatan prostor ‘drugom napadaču’ (broj 2) za utrčavanje u prazan prostor. Jedan od najvažnijih i najstarijih postulata igre u prostor je igranje ‘na trećeg’ igrača, odnosno razmišljanje dva koraka unaprijed. U ovom slučaju, to je igra na ‘trećeg napadača’ (broj 3) s obzirom da je preostali stoper ostavljen na brisanom prostoru.

U trenutku kada dolazi do ulaska igrača s brojevima 2 i 3 u prostor gdje predstavljaju opasnost, stoper Dinama s brojem 1 ostaje ‘zaglavljen’ s obzirom da je ostavljen sam ispred dva igrača Rijeke te bi dodavanje na bilo kojeg od njih značilo vrlo izglednu priliku i nemogućnost blokiranja ijednog od njih, a sve zahvaljujući lateralnom kretanju Ivana Krstanovića. Činjenica da Krstanović uputio asistenciju samo je šlag na tortu, dok je odigravanje upravo na Moisesa posljedica reaktivne igre gdje je protivnik ‘navučen’ visoko, bočni obrambeni igrači su mu sudjelovali aktivno u fazi napada te nisu stigli ispratiti svoga igrača.

Učinkovitost ovakvog kretanja još veći učinak ima u trenucima kada momčad igra na postavljenu obranu protivnika. U prošlosezonskoj, proljetnoj utakmici protiv Hajduka, Krstanović je sudjelovao svojim lateralnim kretanjima u nekoliko akcija, jedna od kojih je dovela i do drugog dosuđenog jedanaesterca, no posebno jasno je otvarao prostor suigračima, konkretno Anasu Sharbiniju u iduće dvije situacije.

Krstanović, kao što je označeno strelicama, prelazi iz pravocrtnog kretanja u lateralno, odvlačeći svog stopera za sobom. Tu se jasno vidi Krstanovićeva specijalnost – ulazak u prostor drugog stopera.

Zbog činjenice da se nalazio u iznimno aktivnom prostoru za napad, njegov čuvar (broj 1) ga nije pustio, a drugi stoper (broj 2) refleksno ga je preuzeo, ostavivši time slobodnog ‘drugog napadača’ (broj 3) koji potom ulazi u izglednu situaciju u otvoren prostor. Ova rutina je još uspješnije ponovljena prilikom trećeg pogotka Rijeke na istoj utakmici.

Ovdje Krstanović ponovno iz prostora u kojem ga prati ‘njegov’ stoper kreće lateralno u prostor koji pokriva drugi stoper Hajduka.

Ponovno, nalazi se u aktivno napadačkom položaju što čini njegovog čuvara (broj 1) da ga isprati, dok drugi stoper (broj 2) napada prostor u koji je Krstanović krenuo i gdje je lopta mogla stići na skok. Međutim, sva ova kretnja ostavlja ‘drugog napadača‘ (broj 3) bez čuvara (bekovi se nisu povukli na vrijeme, a defenzivni vezni nije se povukao na dodatnog stopera) što u konačnici rezultira pogotkom Rijeke.

Današnji nogomet počiva na obrambenoj odgovornosti te je uopćeni postulat kako je napad prva linija obrane svake momčadi. Krstanovićev udio u ovom segmentu igre nije toliko očito vidljiv, no on je prisutan.

Reakcija navijača Rijeke kada čuju da, u stvari, postoji način na koji Lord sudjeluje u igri kada njegova momčad nema loptu u posjedu.

Posljednja dva trenera Manchester Citya, Roberto Mancini i Manuel Pellegrini, žalili bi se na defenzivnu igru Edina Džeke čim bi se službeni mikrofoni ugasili. Nitko nikada nije očekivao da će ‘Jackson’ ikakvim treningom ili voljnim momentom postati ‘pit bull’ koji visokim presingom na igrača napada protivničku zadnju liniju, no ono što se može uz relativno malo pametnog kretanja je blokiranje koridora dodavanja protivničkim igračima. Džeko to još uvijek nije usvojio u dovoljnoj mjeri, no jedan drugi igrač rođen u Bosni i Hercegovini jest.

Kada napadač ne napada visoko stopere, oni lako prenose loptu do bekova ili središnjih veznjaka, no tu ih preuzima obrambeni blok momčadi koju napadaju. Ako je taj pritisak dobro odigran, veznjaci ili bekovi nemaju opcija do odigravanja povratnih lopti i ponovnog pokušaja napada. Tu na scenu stupa Krstanović koji se minimalnim kretanjem i pravilnim postavljanjem između igrača s loptom i dva obrambena igrača bez lopte onemogućuje povratnu loptu. Igrač u posjedu više nema joker ‘vrati obrani’, a unaprijed je onemogućen pritiskom i – griješi.

Dok je Leon Benko bio u momčadi, pritisak je odmah odigravan na stopere, kojima tada nije preostajalo ništa do dugih lopti unaprijed. Kako su tada u momčadi bili Mate Maleš i Damir Zlomislić, oni su u skoku kupili te ‘balone’, a najveći napredak trenera Keka u tom segmentu bio je pametno pozicioniranje igrača sa svih strana onoga koji ide na napucanu loptu. Na taj način, gdje god se lopta odbila – igrač Rijeke bio je na njoj i ekipa je bila u prigodi ‘resetirati’ svoj napad.

Kako se sada pritisak vrši na veznjake protivničke ekipe, a srednji red nema izrazitog skakača, to je i taktika pritiska modificirana. Sama greška protivnika ne znači nužno i vraćanje lopte u posjed ako ekipa nije organizirana. Tu se javlja obrambeno postavljanje poznato u igri izrazitog presinga kao ‘hunting in packs‘. Igrača u posjedu lopte koji je pod pritiskom svog čuvara uvijek napadaju i još dva igrača pozicijski najbliža poziciji u kojoj se igrač s loptom nalazi. Jednostavan primjer ovog načina igre prethodio je upravo Moisesovom golu koji je analiziran prethodno u članku.

Igrač s brojem 1 čuva ‘svog’ igrača, dok dva pozicijski najbliža igrača puštaju neposredno ‘svog’ igrača i pritišću igrača u posjedu. Rezultat ovoga još nije pogreška, no jeste znatno nepreciznije i nefokusiranije dodavanje…

…a samim time i teža kontrola lopte idućeg Dinamovog igrača u posjedu. Igrač s brojem 1 još nije ‘izgubio’ svojeg igrača, igrač s brojem 2 ga je spreman preuzeti već na 35 metara od gola, dok igrač broj 3 blokira koridor dodavanja prema igraču koji može ući iza leđa na krilo. Ono što je jako, jako bitno, a također je vidljivo iz iste situacije, je fokusiranje presinga na strani gdje je lopta. Većina Dinamovih napadačkih igrača, kao i gotovo svi riječki ‘obrambeni’ igrači, nalaze se na desnom dijelu riječke polovice terena, dakle, na samo jednoj četvrtini čitavoga terena. Van kadra su samo Dinamovo krilo, koje pokriva igrač s brojem 3, te centarfor Dinama, neposredno iza igrača s brojem 2, kojeg pokriva preostali stoper. Na ovaj način, svi igrači koji bi se u suprotnom ‘razletili’ riječkom polovicom i mogli iskoristiti svoju brzinu i dribling na velikom prostoru, stisnuti su u prostor jednog malonogometnog ‘kaveza’ čime je znatno smanjena mogućnost odigravanja točne kombinacije i vjerojatnost greške je gotovo neizbježna. U slučaju greške, ako je naš ‘hunting in packs’ dobro izveden – Rijeka može resetirati napad. U ovom slučaju, to ‘resetiranje’ dovelo je do kontre za pobjedonosni zgoditak.

Ususret prvom ovogodišnjem europskom susretu Rijeke, možemo se nadati samo kako će nam navedena utakmica poslužiti za daljnju analizu korisnih obrazaca u igri Rijeke, a ne za analizu obrambenih propusta i loše izvedenih obrambenih rutina. U nadi da će nam Rijeka dati novu priliku da analiziramo kretnje i obrasce koji vode ka vratima protivnika – taktički pozdrav!

Autor: A. Bučić

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri