Tri saveza, tri sramote – dio prvi

Tri saveza, tri sramote – dio prvi

U našoj divnoj državi većina stvari postavljena je naopako, pa tako i savezi tri najeksponiranija sporta, nogometa, rukometa i košarke. Sva tri nacionalna saveza vežu poveznice u kojima se nalazi jako malo pozitivnih stvari, a njima caruju osobe koje nisu podobne voditi seosku radnu zadrugu (bez uvrede marljivim seljacima), a kamoli jedne tako bitne i velike institucije kao što su “kuće” nogometa, rukometa i košarke.

Rukomet

Sav ovaj bunt koji vidimo kod nogometnih navijača bi bio vjerojatno višestruko veći da u rukometu postoje navijači ili barem kritična masa ljudi. Savez vode osobe koje su na te funkcije došli nekim čudnim i potpuno nedemokratskim putevima, a neke od njih prate i optužbe za kaznena djela, ali i sudski progon. Hrpa sitnih interesa, ali i sukoba istih, se odlikuje u “uspješnosti” lige, klubova i financijskoj situaciji. Nažalost, sve te anomalije se već godinama skrivaju iza uspjeha nacionalne reprezentacije kao i njenih mlađih selekcija.

“Pakleni” ili “Kauboji”, kako vam je draže, već desetak godina drže sam svjetski rukometni vrh, iako će svaki pravi rukometni stručnjak zaključiti da je došlo do evidentnog pada, a nije trebalo biti tako. Proteklo SP je samo potvrda, nikako ne prvi dokaz. Taj pad će vam ljudi iz saveza objasniti kao smjenu generacija, iako ta smjena traje već “malo” predugo. Oni sitni interesi s početka priče se manifestiraju ponajviše u reprezentaciji ustoličenjem izbornika koji ne posjeduje apsolutno nikakve reference za vođenje jedne takve, svjetski priznate, momčadi kao što je hrvatska rukometna reprezentacija.

Izbornik koji je tamo samo “lutka na koncu” pravog vladara rukometa u RH, poziva igrače u selekciju tako da primi faksimil podobnih igrača. Pa tako u reprezentaciji nema najboljeg svjetskog rukometaša svih vremena, iako se radi o igraču koji redovito igra skoro punu minutažu u najjačoj ligi svijeta. Naravno, pričamo o Ivanu Baliću. Objašnjenje je smiješno, pa se interesi skrivaju iza floskula “star je”, “nije spreman”, “imamo mlađih i boljih”. Takav igrač poput Balića bi trebao i bez obje ruke sjediti na klupi i biti prisutan u momčadi, jer je on više o rukometu zaboravio nešto što će izbornik ikad znati.

Nastavit ćemo s našim Renatom Sulićem koji je ove godine konkurirao u izboru IHF-a za najboljeg igrača svijeta. Ima 35 godina i igra u formi života te nastupa za Veszprem, trenutno možda najjači kolektiv u Europi. Proglašen je najboljim kružnim napadačem Lige prvaka, ali za njega u reprezentaciji mjesta nema. Blago nama kada “imamo muda” otkantati takvu klasu. Možemo nastaviti i s Lackovićem, pa i Špoljarićem te Dominikovićem koji također igraju u velikim klubovima Europe te imaju bitne uloge u svojim ekipama. Proglašeni su škartom, starim igračima i nepotrebnima, jer dok imamo gazdinog zeta Josu Valčića, nema potrebe za zamjenama.

To je način na koji rukometni savez djeluje. Izbornik je osoba koju ne poštuje ni vlastita generacija, ni oni u “njegovom” Metkoviću, pa kako će tek rukometni djelatnici koji malo bolje poznaju srž problema. Savez se ponovno “skriva” iza uspjeha mladih selekcija, pa se tako brojne medalje s europskih i svjetskih smotri mladića do 19 i do 17 godina pripisuju “fantastičnom vođenju” od strane saveza, a nipošto nisu plod odličnog rada brojnih klubova širom zemlje koji jedva sklapaju kraj s krajem i iz godine u godinu plaćaju sve veće takse istom tom savezu. Sve u cilju izgradnje igrača za “jedini klub” u Hrvatskoj, za RK PPD Zagreb koji u 23 godine natjecanja ima 22 naslova prvaka Hrvatske. Plus onaj jedan, “ukraden” za zelenim stolom.

Povučemo li paralele s nogometom, “svaka sličnost je slučajna” rekli bismo. Druga su imena, savezom vlada osoba koja nije predsjednik ali je zato “alfa i omega”. Također, ista osoba je na izmišljenoj poziciji u klubu (predsjednik odbora za hitnost) koji već godinama gospodari tim sportom u državi. Ostali klubovi služe za stvaranje igrača koji poslije sele u jedan te isti klub, a u reprezentaciju ulaze podobni koji se moraju prodati. Nacionalnu selekciju vodi čovjek koji ne posjeduje nikakve kvalifikacije za voditi jednu tako moćnu i veliku instituciju, klubovi se gase nakon što ne plate lihvarske takse i kotizacije za natjecanja u raznoraznim ligama, dugogodišnjim trenerima se uvjetuje višegodišnja izobrazba na skupim fakultetima, a trenerske licence dodjeljuje osoba koja je osuđena na uvjetnu kaznu zatvora zbog zloupotrebe ovlasti.

Umjesto da se nagrađuje uspješan rad i dugotrajna muka pri stvaranju nadarene generacije ili vrhunskog sportaša, u rukometnome savezu vrijedi pravilo “blizine oltara”. Samo oni koji su spremni “sagnuti se” i biti pokorni, dostojni su voditi hrvatski rukomet. Ne daj bože da je kvaliteta mjerilo uspješnosti…

Komentari

komentari


Related Articles

Prijateljska utakmica Hrvatska-Mali

Danas u 16 sati u Osijeku igra se humanitarna prijateljska utakmica između Hrvatske i Malija. Pred punim tribinama Gradskog vrta

S JOINT-om u novu sezonu

Kao što smo i prethodno najavljivali, s dolaskom nove sezone krećemo i u novu igru pogađanja rezultata i sastava. Za

Po prolaz

Jučerašnjim ranojutarnjim letom s Krka klupska ekspedicija HNK Rijeke otputovala je za Manchester. Nakon slijetanja, ekspedicija je autobusom krenula prema