VIDEO: Prisilno vježbanje života

16 stu., 2015 by C. Brozović

Print this article Font size -16+

“Once upon a time in football”. Tako bi se uskoro mogao nazvati video uradak i svi slični filmovi kao onaj koji je jučer osvanuo na youtube kanalu EDEN7, a zorno pokazuje kako i koliko navijači Rijeke odnosno Armada vole svoj klub i grad na Rječini. Kratki film su prenijeli svi relevantni riječki mediji i u samo jednome danu je sakupio više tisuća pregleda, a nailazi samo na pozitivne kritike i reakcije. Armada u svojem najboljem izdanju s mnoštvo baklji, transparenata, koreografija i grlatog bodrenja najdražega nogometnog kluba.

U videu su zaista prikazane bakljade, zastave, koreografije, “grabanje” za dresove te slavlje s idolima na terenu. U snimkama koje imamo priliku vidjeti, zamislite, niti jedna osoba nije ubijena, niti jedna osoba nije ozlijeđena, nitko nije pokraden i opljačkan, nitko nije moralno povrijeđen niti je ikome pala “vlas kose sa glave”. Iako često prikazivani i prozivani za teško kršenje zakona i pravila, navijači su na kraju samo obični ljudi koji imaju emocije za svoj klub i ono što taj kolektiv predstavlja. Nisu to kriminalci kojima je cilj uništiti civilizaciju koja se trudi svim silama uvesti bezosjećajno i matematički uređeno ponašanje u društvo.

U posljednje vrijeme u nedostatku “kriminalnih aktivnosti” na stadionima, mnoge organizacije svim sredstvima pokušavaju naći bilo kakvo odstupanje od strogih pravila ponašanja, pa se tako počelo kažnjavati klubove za marginalne “prekršaje” publike poput nepoćudnog skandiranja ili iskazivanja stava grupe naspram pojedinom djelatniku saveza. Sukladno tome, naša Rijeka je od strane saveza kažnjena na svakoj utakmici koja se igrala na Rujevici, a razlozi su banalni poput visoke novčane kazne za skandiranje protiv braće Mamić na utakmici Rijeka-Dinamo ili pak kazne od 6.000 kuna jer je dio gledatelja na utakmici sa Splitom neprikladno skandirao protiv sudaca i HNS-a. Nalaze se razlozi kažnjavanja u zgužvanoj praznoj plastičnoj čaši koja je jedva preletjela ogradu i pala pored sakupljača lopti. I tako Rijeka biva kažnjavana od gospodina Vlajčevića za sijanje “mržnje i terora” prema vodstvu Dinama, dok  iznajmljeni navijači istog kluba slobodno orgijaju pjesmama u kojima spominju srbe, vrbe te šugave gradove.

Iako se u pomnijem promatranju Europskog nogometa može podvući činjenica da se u gotovo svim elitnim ligama staroga kontinenta svakodnevno događaju puno ozbiljniji i opasniji incidenti od nabrojanih na Rujevici, savez u suradnji s kojekakvim izmišljenim agencijama i odborima nemilosrdno tuče po navijačima i gledateljima koji u našoj ligi u toliko malom broju dolaze na stadione, da je gotovo žalosno da svaki onaj koji dođe automatski snosi krivicu i plaća kaznu. Umjesto da poprate primjer samih nogometaša i sportskih djelatnika kojima je atmosfera na Rujevici protiv Dinama bila prava nogometna, oni kažnjavaju svaki pokušaj da se nogomet vrati tamo gdje pripada, u srca navijača na tribinama.

Nažalost, pod utjecaj tih fantomskih i ridikuloznih pravila padaju i nogometni klubovi koji postaju taoci saveza i onih koji kroje sudbinu bankovnih računa u hrvatskom nogometu. U samom filmskom uratku s početka priče možemo vidjeti jednu otužnu scenu koja strši iz predivnih kadrova navijačkih emocija. To je scena u kojemu dijete na centralnoj tribini maše zastavicom kluba te mu prilazi redar koji mu naređuje da sjedne i da prestane mahati tim navijačkim rekvizitom. Taj klinac se drznuo podržati klub i ponašati se kao navijač.  Scena koja je mene osobno zgranula i koja je toliko tužna i odvratna da se zaista zapitam da li je sva ta ljubav prema klubu zaista samo fikcija i nepotrebni teret na leđima.

U hrvatskom nogometu, kao i nekim klubovima postoji krilatica pod kojom se navodno bore protiv nekakvog huliganizma, a glasi: “Vratimo djecu i obitelji na tribine”. Ovakvim potezima se upravo tu djecu udaljava od tribina stadiona. Njima ali i njihovim roditeljima se poručuje: “Platio si kartu, sjedi i šuti, zaplješći kada ti mi to odobrimo i odi doma”. Kako te klince učiti ljubavi prema klubu kada se istima zabranjuje mahanje zastavicama i kada im se zabranjuje prije svega ono zbog čega smo i mi kao klinci zavoljeli nogomet i HNK Rijeku. 

Znamo svi da sport i društvo ide naprijed i da je zazivanje starog “old school” nogometa samo romantični vapaj za nekim prošlim vremenima, ali zar smo zaista osuđeni na vježbanje života? Na režimska pravila ponašanja i puštanje emocija “kod kuće”. Nogomet je uvijek bio više od sporta. Nije to neka obična kazališna predstava koju dođete pogledati i s istim osjećajem kao i kada ste došli, napustite kazalište. Nije nogomet niti crkva u kojoj ponizno sjedite pred oltarom te se na kraju naklonite i u tišini krenete svojim kućama. Nogometna utakmica nije ni zatvor u kojemu morate pitati dopuštenje za pišanje ili ispuštanje glasa. Nogometna utakmica je mjesto na kojemu postoje psovke i uvrede, na kojemu postoji pljesak i skandiranje. Stadion je građevina na kojoj grupe ljudi iskazuju svoj stav i svoju naklonost što glasom što pisanom riječi. Sport je emocija, a nogomet bez navijača je NIŠTA!

I zato hvala autorima ovog video uratka koji su nam još jednom pojasnili kako se živi za svoj klub. Hvala i glavnim “glumcima” u istome filmu jer su upravo oni ti koji čine klub velik. Ne čine ga naslovi prvaka, trofeji i pobjede. Jer uzalud svi pehari kada ih nema tko proslaviti.

Video: EDEN7

Komentari

komentari

C. Brozović

More articles by C. Brozović