Volin te vavek isto!

Volin te vavek isto!

Lijepo je vidjeti kako grad ove godine diše za voljeni klub. Redovi za karte, nikad više puta rasprodan stadion u jednoj sezoni pokazuju kako se oko kluba stvorila pozitivna atmosfera. Misli mi odmah lete na početak ove bajke koja je počela prošlog ljeta pobjedom nad Stuttgartom i već tada bilo je jasno da će ovo biti sezona iz snova. I stvarno, sezona je bila vrlo sadržajna. Skupina Euro lige, finale Kupa, a u jednom času čak su se na trenutak odškrinula i vrata borbe za naslov prvaka države. Nikada nije bilo skuplje biti navijač kluba s Kvarnera. Putovanja u do sada, egzotične destinacije poput Stuttgarta, Žiline, Lyona, Seville, Guimaraesa dodatno su ispraznila ionako tanke novčanike. Gledam masu navijača kako hrle po svoje ulaznice i prisjećam se početka sezone. Doček poslije utakmice koja je otvorila vrata raja bio je čaroban. Razdragana masa ljudi na Jadranskom trgu oživjela je grad na Rječini koji u to doba, inače već odavno spava. U tom času kroz misli mi je proletjela rečenica jednog čovjeka koji je obilježio jedno davno ljeto moga djetinjstva.

Ki ovo more platit.

U misli mi se vraća jedan davno zaboravljeni starac. Gledam ga kako stoji na balkonu svoje ribarske kućice na Preluku obučen u izlizane bež hlače i bijelu potkošulju, gleda prema Opatiji, gleda u more, gleda u otoke u daljini i preko usana procijedi rečenicu koja mi se zauvijek urezala u pamćenje – ki ovo more platit. Čudan je bio barba Giovanni. Nije bio čovjek od velikih riječi. Prije bi ga se moglo opisati kao vuka samotnjaka. Kada sam za lektiru čitao knjigu Starac i more uvijek mi je njegov lik na ogradi prolazio kroz glavu. Taj njegov pogled u daljinu, nešto u njemu, ne znam ni sam više što. preluk ljetoNešto me je tjeralo da mu se obratim. Nešto me je tjeralo da mi pokaže što on to svojim očima vidi. Kada bi ujutro stavio vesla na rame i zaputio se prema barci uvijek sam ga čekao kako bi ga pozdravio. Rijetko kada bi mi kimnuo glavom, a nikad mi ne bi odgovorio ili mi se nasmijao. Nisam odustajao. I onda, jednoga dana kada sam s obale pokušao izvaditi peraju koja mi je pala u more začuo sam hrapavi glas.- Ča je mali? Sagnuo se i veslom dohvatio peraju. Pogladio me po glavi, okrenuo se i nastavio svojim putem. Skupio sam hrabrost i progutao slinu. –  Ja bin šal s vami. Zastao je lagano se okrećući.  – Kade su ti mat i otac?  – Na delu. Odgovorio sam. –  S ken si onda tu?Z braton, šal je s društvon videt ako je ča ženskeh na plaže. Tada mi se barba Giovanni po prvi puta nasmijao, promatrao me je nekoliko trenutaka i konačno rekao. –Ala pridi gremo vršu dignut. I tako je nastalo jedno veliko prijateljstvo. Jedna čudna priča dvije osobe koje je dijelio veliki međugeneracijski jaz. Popeli smo se na barku i rekao mi da sjednem. U trenu smo bili odvezani i vesla su bila na mjestu. Nismo se otisnuli daleko, možda stotinjak metara. Izvadio je vršu koja je bila prazna. –  Hmmm… nije ništa rekao tek mu se oteo jedan uzdah. Stavio je kruh, koji je imao pripremljen u vrećici u vršu i spustio je u dubinu. Zaveslao je prema obali i šutke me iskrcao na obalu. Stao je ponovno na balkon i pogledao u daljinu. Ništa nije govorio samo se naslonio na ogradu i stisnuo usnice. Sljedećeg  jutra krenuo je opet prema barci. Gledam u pod i ne usuđujem se pogledati ga. Kada je već prošao pored mene tiho je rekao, – Ala, greš?  Istog trena sam poskočio i krenuo s njim  prema mulu.  Tako su prolazili dani. Barba Giovanni mi je veslajući znao pričati o potopljenim brodovima u zaljevu, o klaonici pored Milde Sorta. Pokazivao mi je gdje se najbolje usidriti da bi lovio ribu. Naučio me je privezati barku, zavezati udicu… Uglavnom kada je pričao to su bili monolozi, a ja sam otvorenih usta, poput spužve upijao svaku njegovu riječ. Malo pomalo ljeto se približavalo kraju, kupača je bilo sve manje, a parkiralište sve praznije. –Voliš ti more, mali? Upitao me je jednog dana. –Volin. prelukPridi semo va otobre, neka te otac pripeja, neš ću ti povedet. Došla je jesen. Zamolio sam oca da me odvede na Preluk. Barba Giovanni je stajao na ogradi kao da je znao da ću doći.  –Si prišal? Hod semo da ti neč rečen. Pogledaj sada more. Ti se pjaža? Gledao sam ga ne znajući što reći.  –Vidiš mali, lepo je ovde kad je šušur po lete, kad je se krcato i kad je čuda judi. Si vole prit kada je leto. A ja, ja san vavek tu. Aš ja ovo volin i kad ni sunca, i kad ni se krcato barki. Tada sam shvatio što on to vidi svojim očima, tada sam i ja progledao i vidio svu ljepotu koju pogled s njegovog balkona pruža.

Vraćam se u sadašnjost. Gledam u novinama slike navijača koji stoje u redovima za karte. Lijepo je to, mislim. Sva ta ljubav i pozitivna energija koja se stvorila oko kluba. Taj šušur. Ali hoće li svi ti ljudi biti tu i kada jednom za klub dođe “jesen”?  Jednom kada za klub dođu neka lošija vremena?  Nadam se da će i tada svi biti tu.. Kada prođe ovo ugodno vrijeme da se neće okrenuti ,  otići i vratiti se tek kada opet dođe „ljeto“.

A ja, … ja sam poput barba Giovannia,  vavek tu!

Komentari

komentari


Related Articles

Duša zdola kamika

U životu sam promijenio mjesto boravka, dapače čak i državu i to više njih. Promijenio sam i nekoliko djevojaka, imao

HNK Rijeka: La rinascita della fenice

Hrvatski Nogometni Klub Rijeka (Club Calcistico Croato Rijeka), comunemente saputo come HNK Rijeka o semplicemente Rijeka, è un club calcistico croato

Pogled prema vrhu

U subotu, 19.09. u 19:15, HNK Rijeka igra prvenstveni susret na Stadionu u kampu na Rujevici. Dok smo praktički pljesnuli