Zakon akcije i reakcije

19 stu., 2014 by V Linić

Print this article Font size -16+

Teško je sakupiti sve misli na jedno mjesto. Ovom kolumnom nije mi namjera pravdati ono što je učinjeno u Milanu, vjerujte mi da će upravo od ovoga što se u Milanu dogodilo najviše stradati onaj najnormalniji navijač koji prati svoj klub gdje stigne.

Medijska hajka se opet digla na temu navijača, Durđa Adlešić se opet našla u vijestima sa svojim Zakonom o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima koji ne samo da je zakazao u sprečavanju nereda nego je zakazao u onoj osnovnoj funkciji da se svaki navijač osjeća kao čovjek, a ne kao zadnje govno koje je u milosti isfrustriranog policajca koji umjesto da se odmara sa svojim ženom ili djecom dobio čast da se obračuna s našim najnižim oblikom života u nas, poznatim kao navijačem.

Željezni uzor

„Popularnoj“ Đurđi treba malo poduke iz povijesti jer svaki puta kada se pojavi na televiziji i spomene čeličnu Lady ili nešto što je uvijek htjela biti ali joj zli kolege nisu dopustile sramoti sebe, a valjda smatra i ostale građane ove države budalama koji ne mogu ukucati dvije fraze u Google. Margaret Thatcher nije spasila engleski nogomet, niti je iskorijenila engleske huligane, treba se priznati da je Margaret ipak uspjela modernizirati stadione, ukloniti nerede sa stadiona i drastično kazniti sve izgrednike, ne treba ni zaboraviti da je u to doba (osamdesetih) policija falsificirala neke dokaze protiv vođa navijača i da je sve neslavno završilo kada je sve to procurilo u javnost. Koliko je gospođa uspjela riješiti problem huligana vidljivo je čim navijači Engleske prijeđu Engleski kanal i onda ovo što se zbilo u Milanu izgleda kao da je to napravio dječji vrtić a ne omraženi huligani iz jedne balkanske zabiti, kako nas žele prikazati naši mediji. Ipak glavna je parola zadnjih dana da smo za ovakve nerede sposobni samo mi i ostali narodi sa Balkana. Šteta je njihova da se vrlo brzo na Youtubu mogu naći grijesi svih nacija na ovom svijetu pa tako i zapadne Europe koje su nama valjda uzor u rješavanju neposlušnih navijača. Nakon smrti Margaret Thather nije dobila ni minutu šutnje u Primershipu, a vjerojatno ni u nižim ligama engleskog prvenstva, ostala je samo junakinja našoj Đurđi Adlešić i sličnim političarima koji obećavaju brda i doline u rješavanju problema navijača, a ne shvaćaju ni osnovne probleme navijača.

“Kućni” primjeri svakojake vrste

Prošle godine dogodilo se nekoliko „incidenata“ u našoj državi i svi su oni okarakterizirani kao najniži oblik života. Napad Torcide na obiteljsku tribinu na Kantridi ukazao je samo da problemi oko navijača još uvijek postoje, bez ikakve debate izglasani su vaučeri za sve gostujuće navijače, a u samo par mjeseci isti je zakon ili uredba nestao s popisa jednim potezom maksimirskog šerifa kojeg je valjda prvi put u životu bilo strah da se sve navijačke skupine ne ujedine i tako svoju pojedinačnu borbu usmjere protiv vladara nogometa. Kod ovog incidenta treba istaknuti i župana Komadinu koji je obećao uplašenome narodu da su svi izgrednici snimljeni i da će ih policija procesuirati, što se na kraju nije dogodilo, paradoksalno je da je za izgrede kažnjeno više navijača Rijeke nego navijača Hajduka. Župan je dao jedno obećanje koje nije mogao ispuniti, nije mu to sto posto ni prvi ni zadnji put, jer čim nestane svjetlo s problema navijača odmah se i svaki angažman oko problema nogometa gurne ispod tepiha, i počne se skupljati bodove na parolama čiji je otac bio ustaša ili partizan.

Drugi incident se dogodio na vječitom derbiju Hajduka i Dinama kada je opet glavnu ulogu imao maksimirski šerif kada je prešao u ograđeni dio poljudske lože namijenjen samo za hajdučke uglednike i legende te tako isprovocirao jednu hajdučku legendu i izazvao sukob koji je završio tako da su se obojica ispratila uz pomoć policije iz te lože. Kazna za to je da jedan može prisustvovati utakmicama koje su zabranjene običnom navijaču pošto je Hajduk dobio zabranu zbog huliganskog ponašanja svojih pretplatnika na dvoboju Hajduka i Rijeke u Dugopolju, a drugi da je trenutno prognan iz Splita. Slučajno da se neki običan navijač potuče na tribinama ili na putu za utakmicu jer, da bi vam se sudilo po “Durđinom zakonu” ne morate biti na stadionu, vjerujte da bi naše neefikasno pravosuđe bilo itekako efikasno i ekspresno presudilo minimalno godinu dana zabrane posjećivanja utakmica reprezentacije i HNL-a, novčanu kaznu i obavezno javljanje u policijsku postaju. Ako bude sreće vjerojatno nećete završiti na crnoj listi HNS-a ali i to bi se moglo brzo promijeniti. Samo naš maksimirski šerif može dočekati da predmet na sudu ode u zastaru, a kako i ne bi kad doručkuje s najmoćnijim odvjetnicima u državi, ruča sa glavnim tužiteljima, a ako uspije uklopiti u raspored onda večera s glavnim sucem općinskog suda u Zagrebu. Odavno znamo da smo mi svi jednaki samo su neki jednakiji.

Treći incident se dogodio u Zagrebu kada je pripadnik Fan kluba BBB u narodu poznatih kao Mamićevi plaćenici u svome pohodu propucao dvojicu pripadnika originalnih Boysa. Policija je i u ovom slučaju ekspresno reagirala tako da je zaštitila kuću Zdravka Mamića od pojedinaca koji bi mogli zatražiti pravdu i koji su kasnije prosvjedovali ispred kuće. Naravno nakon mjeseci izbivanja s njima “svete” sjeverne tribine Boysi su se ogledu s Osijekom vratili na istu u dosta velikom broju da bi samo shvatili da su po završetku utakmice dodani na crnu listu reprezentacije i Dinama, te tako neće moći svoj klub pratiti u Europi, a ni na domaćoj utakmici protiv Salzburga, sve u svrhu da ne bi Boysi osramotili klub iz Maksimira na tribinama. I uistinu Boysi nisu osramotili klub iz Maksimira, za to su se pobrinuli igrači Dinama i „stručni“ stožer tako da su izgubili s četri gola razlike, a malo im je falilo da rezultat ne bude i veći.

Nije šala, crna lista sve više blista

Posljednji incident je bio i okidač za ono što se dogodilo u Milanu, teško je to opravdati ali nakon što je izvršni predsjednik HNS gospodin Vrbanović prvo ispraznio tribine Maksimira kada igra Dinamo sada pokušava isto učiniti i s tribinama kada igra reprezentacija, možda bi se ipak on trebao priupitati da li je on uzrok ili dio problema koji trese naš nogomet i zašto baš njemu uvijek navijači otkazuju poslušnost. Ako on ukazuje da je hrvatski nogomet talac tridesetak huligana zašto postoje tisuće i tisuće ljudi na crnim listama i zašto su ih on i prijatelji tamo stavili?

Što reći o trenerima koji ovih dana vode reprezentaciju, jedna od najvećih referenca im je da su sudjelovali u kampanji Ive Sanadera, nadamo se da su se ovih dana opametili te da neće sudjelovati i u kampanji gospođe Kitarović koja ovih dana mijenja dresove klubova HNL-a češće nego neki muškarci bokserice. Nakon što se Štimac, vrhunski trenerski stručnjak kojemu je najveća referenca vođenje Hajduka, deložirao s mjesta izbornika, promaknuta su braća Kovač iz U-21 u A reprezentaciju. I dok cijeli svijet traži provjerene stručnjake za klupu nacionalne vrste, klupa reprezentacije je rezervirana za trenere početnike, prvo Bilić, pa Štimac, pa sada Kovač, valjda je to neki novi trend u svijetu kojega upravo mi postavljamo. Nakon tri godine trenerske pozicije u Salzburgu i godinu dana U-21 reprezentacije ipak je to bio logičan potez, a kumske veze s maksimirskim šerifom nisu uopće imale veze s brzim usponom braće Kovač kroz trenerske vode i dobivanje jedne od vodećih pozicija u nogometnom svijetu jedne reprezentacije.

Bježite ljudi, bježite iz grada…

Za sve probleme hrvatskog nogometa nije kriv isključivo samo HNS. Naravno da svoj dio snose navijači koji su dopustili da im reprezentacija postane igračka lokalnih moćnika, umjesto ponos i radost svih građana ove lijepe zemlje. Među nama se kriju i trule jabuke koje ovih dana  razni mediji nazivaju huliganima,  ali upravo taj efekt je naglašen u tim istim medijima koje od muhe žele napraviti slona. U posljednjih godinu dana više je građana stradalo od pijanih vozača nego što je u posljednjih pedeset godina stradalo ljudi na našim stadionima, ali nigdje ni u jednom mediju se neće toliko potencirati taj problem pijanih vozača koliko će se potencirati problem navijača koji su valjda jedini problem ove lijepe države. Danas – sutra će se opet neki pitati zašto nema publike na stadionima, zašto su nam ona rugla redovito prazna, i zašto nemamo kultove klubova i reprezentacije, a kako bi i imali sve to kad se vraški trude iz vrha HNS-a protjerati sve navijače s tribina diljem naše države. Naučeni su oni živjeti od države, od nagrade UEFE za poslušnosti i pojedini izvršni predsjednici od robovlasničkih ugovora. Još im samo fali da svi zajedno, u inat i sprdnju prema bedastom narodu zapjevaju onu navijačko – narodnu “Bježite ljudi, bježite iz grada…” Ne gospodo, ova ekipa sigurno nije pijana. Oni jako dobro znaju što rade.

Treći Newtonov zakon

U razgovoru s prijateljem skrenuta mi je pažnja što da se u Milanu dogodilo nešto, da li bi onda imao iste stavove kao što ih imam danas. Prijatelj je obično više promatrač nego što je navijač i svaka mu čast na tome, ali svatko tko dolazi na stadion gdje će biti ultras grupe ili se odluči otići opaliti selfi na navijačku tribinu trebao bi razumjeti da postoji rizik i da će uvijek taj rizik postojati jer stadioni nisu kazališta. Rizik naravno postoji i ako se sutra sjedne u auto jer svatko danas ima taj rizik da može sudjelovati u prometnoj nesreći. Većina taj rizik prihvaća kao nešto normalno, dok se ne dogodi neki incident( u narodu poznato kao sranje), onda se uvijek priupitamo, što nam je to trebalo stajati na toj tribini da ti se jakna spali, ili što ti je trebalo to u prometu jer si zbog gluposti ili nepažnje mogao izgubiti glavu. U ovoj našoj državi mnogi gledaju strane lige gdje su ipak neke stvari na višoj razini i gdje se mnogo više pazi na sigurnost navijača nego što se pazi na našim stadionima. Ipak se radi o stadionima izgrađenim po najvišim sigurnosnim standardima, a naši stadioni su ipak lijepi oku ali ne pružaju sve najmodernije sigurnosne stvari koje pružaju ti novi stadioni svjetskih velikana. Dok je nogometni svijet godinama investirao u te moderne stadione i kampove, u Hrvatskoj je najveći domet bio promijeniti stolice na stadionu u Maksimiru. Da nema Miškovića novu Kantridu i kamp Rijeke kojima će se služiti i reprezentacija bi čekali još nekoliko desetljeća. Stadioni nisu kazališta, barem ne još ali na najboljem smo putu da ovi stadioni budu prazni kao i današnja kazališta diljem naše države, ne zbog kvalitete programa na stadionu već zbog smiješnih procedura koji svaki navijač mora proći da bi došao do sjedišta na stadionu.

U subotu se opet nastavlja prvenstvo, opet će se mnogi među nama uputiti na gostovanje negdje u Hrvatsku, na putu ćemo sresti neke od prijatelja koji se mogu sresti samo na tim gostovanjima, a prijatelji u plavim košuljama(čast izuzecima) sa štitom na glavi opet će se prema nama ponašati kao prema stoci koju treba dobro prebiti. Izuvati će nas iz cipela, skidat ćemo se iz odjeće samo da ne bi prošvercali pirotehniku na stadion, u nas će uperiti brdo kamera, a pas s brnjicom će sliniti prema nama. Na kraju će se naći netko i postaviti pitanje zašto se pojedini navijači ponašaju kao stoka i upravo vam je to odgovor, dok god ljude tretiraju kao stoku tako će se dio tih ljudi ponašati. Treći Newtonov zakon ipak glasi kao zakon akcije i reakcije.

Komentari

komentari

V Linić

More articles by V Linić