Zrno pijeska

Zrno pijeska

Virovitica je grad na granici između Podravine i Slavonije. Rekao bih da je to tipičan slavonski grad iako je središte Virovitičko – podravske županije. S jedne strane grada nepregledne ravnice, a s druge u podnožju Bilogore virovitički ribnjaci. Raj za ribolovce, koji mogu uživati u bajkovitom svijetu vode, šume, šipražja vrlo često isprepletenih izmaglicom. Ono čime se Virovitičani najviše ponose je paprika. Vozeći se starom Podravskom magistralom prema Virovitici lako je prepoznati koja je glavna kultura u ovome kraju. Gotovo ispred svake kuće stoji improvizirani štand na kojem se prodaje paprika. Duga je to tradicija, koju je prepoznalo i Ministarstvo turizma, uz čiju je pomoć nastojanje domaćeg stanovništva da popularizira i sačuva prepoznatljivost  svog proizvoda dobilo i službeni naziv Put paprike.

Put Paprike – put u središte zemlje

Kao klince roditelji bi brata i mene svako ljeto sprašili gore na dva tjedna. Valjda da se malo odmore od nas. Iako je baka živjela u centru grada, odmah preko nadaleko poznatog dvorca Pejačević, nešto rodbine imali smo i na selu. Uvijek bi jedan vikend proveli i tamo. Kako je brat stariji on je uvijek “pomagao” u polju dok bi mene dopala “pomoć” oko prodaje na malom stoliću koji je služio kao štand na prilazu kući tik uz cestu. Bio sam vrlo ponosan kada bi uspio naplatiti vreću paprike strancima koji bi, u tranzitu vraćajući se s mora prema svojim domovima, stali kupiti par kila za doma. Teta Roza bi uvijek moj trud nagradila odvajajući dio novaca za mene.

Stekao sam tamo neka divna poznanstva i upoznao ljude s kojima sam i danas u kontaktu. Kao djeca vrlo smo uzbuđeni bili kada bi sjedali u Rijeci na vlak koji nas je vozio prema tamo. Naravno kako je ipak najljepše doma, još smo ushićeniji bili kada bi se ukrcali na vlak koji nas je vozio doma, prema zavičaju. Kako su godine prolazile i mi smo rasli. Posjete su bile sve kraće. Selo smo posjećivali sve rjeđe, a nakon što je brat položio vozački to su bile tek kratka zaustavljanja na putu prema doma. Brat je nakon ratnog vihora otišao trbuhom za kruhom i sada živi na drugom kraju svijeta. Niti ja više nisam odlazio tamo svako ljeto. Tek bi jednom godišnje sjeo u auto i otputovao na produženi vikend.

Neobičan susret

Tako mi se prilikom jednog posjeta dogodio vrlo neobičan susret. Nikada nisam skrivao da sam navijač Rijeke. Dapače, vrlo ponosno sam isticao obilježja najdražeg kluba. Zastavica Rijeke, koja je visjela sa retrovizora bila je dio obavezne dodatne opreme.

Kako je bakin stan bio smješten u centru grada, prilikom dolaska bi parkirao auto i do odlaska nisam imao potrebu sjedati u njega. Ujutro bi uvijek imao istu rutinu. Otišao bi, kako tamo kažu, na pijac. Kupio bih Sportske i Novi list, koji je tamo stizao s danom zakašnjenja, i popio kavu u jednom od kafića. Nakon što bi pročitao omiljeno štivo, kupio bi namirnice potrebne za ručak i zaputio se doma. Jednog jutra, kao i obično, krenuo sam obaviti dnevni ritual kada sam u haustoru sreo susjeda s gornjeg kata koji je nedavno doselio u zgradu.

Kimnuo sam mu glavom u znak pozdrava a on iznenada kaže – Forza Fiume. Zastao sam i nasmiješio se. – Navijaš za Rijeku? Vidio sam zastavicu u autu. – A za koga ću drugog? Pratite nogomet? Upitao sam ga. – Da, i ja navijam za Rijeku. – Aha, a ja za Osijek. Vidim da je neki simpatičan lik pa se pokušavam našaliti. – Ne, ozbiljno ja navijam za Rijeku. Gledao sam ga u čudu i nisam vjerovao da sam uspio naletjeti na navijača Rijeke u Slavoniji. Pozvao me je na kavu pa smo se zajedno uputili prema tržnici. Nakon što smo naručili upitao sam ga koga ima u Rijeci. Pomislio sam ako navija za Rijeku mora da ima tamo nekoga kada navija za Rijeku.

– Nemam nikoga tamo. To me je još više zbunilo. Očekivao sam bilo kakvu poveznicu sa riječkim krajem.  – Pa kako onda baš za Rijeku?  – Ne sjećam se ni sam. Uvijek mi je bila simpatična. Ne mogu reći da sam odmah bio veliki navijač, ali s godinama moja naklonjenost je bila sve veća. I tako smo počeli priču o omiljenom klubu. Pretresali smo sastav , povijest, pa se opet vraćali na sastav. Iznenadilo me koliko poznaje klub. Riječ po riječ, vrijeme je prolazilo vrlo brzo. Pogledao sam na sat i  zaprepastio se vidjevši da je vrijeme ručka već odavno prošlo. Pozdravio sam se i u žurbi otišao kupiti namirnice po koje sam krenuo. Na vratima me je dočekala, očekivano, ljutita baka. – Gdje si ti do sada? – Znaš ti da onaj susjed s gornjeg kata navija za Rijeku? Rekao sam oduševljeno. – Haaa? O čemu ti pričaš? Stala je baka i gledala me u čudu. Izraz ljutnje na njenom licu zamijenio je izraz čuđenja. Nasmijao sam se. – Ajde, nema veze ja ću kuhati.

I mala kap čini slap

Stvarno me je začudilo i razveselilo što sam uspio naletjeti na navijača Rijeke daleko od riječkog prstena. Daleko od Kvarnerskog zaljeva i tradicionalne baze navijača Rijeke. Vrlo često se pitam jesam li tada naletio tek na kamenčić u pijesku.

Ima li Rijeka još simpatizera i navijača daleko od našeg primorskog kraja. Daleko od nas koji smo tu i koji živimo za bijeli dres i koji proživljavamo sve uspone i padove s klubom. Ima li diljem Lijepe Naše još ljudi poput susjeda s gornjeg kata. Možda sam pronašao tek jednu kap. Ako je i kap, treba je čuvati i paziti na dlanu i ne dati joj da presuši. Jer i jedna mala kap čini slap. A što je veći slap i što nas je više lakše plovimo prema novim pobjedama.

Komentari

komentari


Related Articles

Kolektivna svijest

Koliko puta smo pročitali ili čuli igrače i trenere kako u najavi nadolazećih susreta ističu domaći teren i igranje pred

Volin te vavek isto!

Lijepo je vidjeti kako grad ove godine diše za voljeni klub. Redovi za karte, nikad više puta rasprodan stadion u

Sjećanje na jednu zastavicu

U povijesti našeg najdražeg kluba neke godine imaju stvarno posebno značenje. Neke su ostale zapisane zlatnim slovima klupskim memoarima. Prva