Drugi korak za lakši san

Prošle nedjelje, malo je koji zaljubljenik u Rijeku i nogometnu igru ostao ravnodušan na pogodak Franka Andrijaševića u smiraju osječke utakmice. Bio je to trenutak olakšanja, osjećaj kao da vam 200 kilograma tereta padne sa leđa. Odahnuo je Kvarneski zaljev kada je odsviran kraj derbija u Slavoniji. Da, lijepo je živjeti u vremenima kada možemo reći da  hrvatski nogomet i domicilna liga nisu samo Dinamo i Hajduk. Naravno, to nikad nisu ni bili, ali sada je lijepo vidjeti da se derbi utakmice igraju između Rijeke i Osijeka, da nekoliko tisuća ljudi pohodi stadione ta dva prvoligaša u derbiju bez dva “najveća kluba na svijetu”. Najbitnije u cijeloj priči je činjenica da se Rijeka iz Gradskog vrta vratila sa pjesmom zbog tri boda u bunkeru plavog autobusa i srcima onih 500 najvjernijih ali i svih onih koji su pojedenih noktiju sjedili i molili za taj jedan pogodak.

Ipak, tu nije kraj napetosti i dugo kraja vidjeti nećemo, ali ćemo ga kada tada dočekati. Dok čekamo, valja se pripremiti na novih 90+ minuta bitke za tri boda koja Rijeci život znače. Rijeka, čije ime se sve više spominje u nogometnim krugovima diljem Starog kontinenta, kao jedina neporažena momčad Europe stiže u mali Zaprešić na ramenima stotina navijača. Rijeka stiže “na noge” Interu koji s pravom spada u onu kategoriju ekipa koju nogometaši u svojim izjavama vole etiketirati kao “uvijek neugodnu”. Deset godina je prošlo od kada su bijeli odnijeli “puni plijen” sa gradskog stadiona u zagrebačkom predgrađu. Nije Inter svih tih sušnih godina bio prvoligaš, ali čak i kad se vratio u elitno društvo , nastavio je sa pozitivnim nizom protiv Rijeke za koji se svi nadamo da prestaje ovu nedjelju oko 19 sati.

Klub koji životari na 6 koraka iza Rijeke, a 15 kilometara od Zaprešića, pripremio je pregršt crnih aktovki ne bi li protivnicima Rijeke dao dodatan impuls u svrgavanju sa vrha. Naravno, kada je god trebalo, “tramvaj liga” je pomagala i pomagati će opet, sve za nekoliko tisućica, tapšanje po ramenima i kojeg igrača na posudbi. Naši nedjeljni domaćini kažu da im motivacija i stimulacija nije potrebna, kažu da su dovoljno “nabrijani” na Rijeku i da će upregnuti sve svoje snage kako bi “učinili prvenstvo neizvjesnim”. Sve je to legitimno ali postavlja se pitanje zašto dečkima u žutim dresovima u posljednjih 11 godina niti jednom nije palo na pamet “učiniti prvenstvo neizvjesnim” pa u 20 utakmica protiv “najkatoličkijeg” kluba probati koji put i pobijediti, a ne upisati 18 poraza.

Ako gledamo sa druge strane, pa jasno je da su “nabrijani”. Stiže najbolja momčad lige. Stiže najbolji napad i najbolja obrana lige. Stiže momčad koja nije izgubila službenu utakmicu godinu dana te momčad koja otima naslov i vraća ravnotežu u galaksiju zvana HNL. Ta momčad stiže u Zaprešić bez suspendiranog ali i ozljeđenog Filipa Bradarića, međutim dovoljan je fond igrača na klupi ali i tribinama da popuni to mjesto, a Mate Maleš već čeka ‘ko zapeta puška. Slatke su brige gospodina Matjaža Keka kada si može priuštiti klupu na kojoj sjede igrači koji bi bili vjerojatno u prvoj postavi svih ostalih prvoligaša. Ipak ti igrači nisu zavidni niti nestrpljivi, svi zajedno dišu za jedan jedini cilj, a do njega se dolazi samo pobjedama. Prvi korak je učinjen u  Osijeku, vrijeme je za drugi. Onda će sve biti lakše.

Kuglice i sreća te izbor povjerenika lige su se poigrali sa osjećajima igrača i navijača Rijeke, te su za ovu utakmicu izabrali “maksimirskog krvnika” kako bi dijelio pravdu. Ako kažu da “prilika čini lopova” onda je Anti Vučemiloviću upravo ona i pružena. Hoće li ju iskoristiti ili će Riječki torpedo unatoč svima i svemu potopiti žutu podmornicu, saznati ćemo sutra u vremenu kada Halubajski zvončari budu “palili” Korzo. Svi se nadamo da će biti razloga za feštu.

BUDIMO SNAGA ŠTO SVIJETLI IZ MRAKA NA PUTU RIJEKE DO TITULE PRVAKA

Stimulacija ni(je) makinacija

Ničim izazvan, direktor zaprešićkog Intera, Branko Laljak uoči susreta s Rijekom, počeo je priču o eventualnoj novčanoj (a kakvoj drugoj) stimulaciji odgovornih iz kluba velikog brata. Dugovječni funkcioner s gnušanjem je odbio takvu mogućnost uvjeravajući cjelokupnu javnost u svoje poštenje. I ne bi tu bilo ništa čudno da mjesto radnje nije Hrvatska, da glavni protagonisti nisu dvije susjede teritorijalne jedinice, dva susjedna grada, kao primjerice Kastav i Rijeka. Ne bi trebalo biti niti čudno što Inter figurira kao udruga građana (svaka slučajnost je kakva ako nije nenamjerna), a u toj udruzi postoje jednaki i “jednakiji” članovi. Pa tako primjerice u Skupštini istog kluba gospodinu Laljku sjede sin i otac. Da se ne radi o nogometnom klubu prosječni Hrvat bi se možda zapitao da nije prema putu ka zagorskim bregima otvoren kakav novi OPG, seljačko gospodarstvo s odličnom hranom i autohtonim plodovima zemlje gdje bi na nekom ladanjskom imanju zagrebačka gospoda odmarala od vreve i gužve glavnoga grada. Onda definitivno ne bi treble čuditi kroz povijest HNL-a brojne posudbe između ova dva kluba, pa tako primjerice možemo samo spomenuti Ćorluku, Lovrena, Eduarda i Luku Modrića koji su dio svoje karijere, tramvajem pa par stanica autobusom, proveli u Zaprešiću. Samo je jedan klub u povlaštenijem položaju prema velikom bratu iz Maksimirske, samo jedan klub može vući toliko balasta kao što primjerice lokomotiva vuče bezbrojne vagone, u njima se mogu voziti čak i igrači. Možda malo čudi i navodni sastanak suca ove utakmice i čelništva Intera, i to nakon utakmice između Dinama i Rijeke. Ako ste se izgubili u moru ovih nebitnih informacija, ne brinite, i ja sam. Ali na vašu sreću, sve te kockice vrlo se jednostavno uklope u Rubikovu kocku zvanu HNL. I ne čudite se, samo su pjesnici čuđenje u svijetu. Da ne bi nakon susreta pjevali tužne balade i skladali depresivne stihove u sonetu, širom otvorite oči. Kakav, da prostite na izrazu, jebeni Ionesco, HNL je teatar apsurda. Budimo glasna  i aktivna publika, za dobrobit hrvatskog nogometa. Bez opravdanja i priča o “primorskom mentalitetu” da stimulacija ni makinacija. (S. L.)