Novi početak

Novi početak

Naš voljeni nogometni klub za nešto manje od četiri dana ulazi u novo poglavlje putovanja kroz povijest, kroz HNL i Europski nogomet. Nezaboravne godine ponosa i sreće koje smo doživjeli sa ovim sportskim kolektivom će nam zauvijek ostati zapisane kao fotografije u mislima koje će izazivati trnce po našim tijelima. Posljednja etapa tog dugog puta našega kluba dogodila se u Puli, na „Aldo Drosini“ gdje je više od 3 i pol tisuće Riječana i svih onih koji tako dišu, pjevalo u isti glas i slavilo pobjedu naše Rijeke nad rivalom iz glavnoga grada. Važ je ponovno sletio u plavo-bijelu vitrinu, a Korzom su se opet slile rijeke ljudi u kasnim noćnim satima.

Sada, nepunih mjesec i pol dana nakon tih scena slavlja i zajedništva, neka nova letargija se navukla nad Rijekom i svim ljudima koji dišu za taj klub. Opće je poznato da ljudi sa ovih prostora, iz popularnog „regiona“, vrlo brzo mijenjaju mišljenja, raspoloženja i očekivanja, pa se tako iz masovne euforije kroz samo par dana padne u histeriju i tragediju. Dobro, možda je riječ „tragedija“ prejaka, a histerije vjerojatno nema, ali stoji činjenica da četiri dana pred prvo kolo novog prvenstva Hrvatske, mnoge stvari u i oko kluba nisu obasjane suncem poput Kvarnerskog zaljeva na današnji dan.

Više je čimbenika koji utječu na ovu „prehladu“ u atmosferi među navijačima. Za početak možemo kao natuknicu staviti ljetni prijelazni rok. Momčad trenera Igora Bišćana je pripreme započela 17. lipnja u dosta promiješanom sastavu obzirom na neke ozljede i odsutnosti zbog reprezentativnih okupljanja. Puno juniora i mladih igrača se našlo na treninzima prve momčadi, ali nije bilo novih lica osim Matka Babića, dvadesetogodišnjeg ofenzivca pristiglog iz zagrebačke Lokomotive poznatije kao Dinamova druga ekipa. Naravno, ono što je razveselilo navijače su potpisi novih ugovora već ustaljenih i stožernih igrača poput Alexandera Gorgona te Antonija Mirka Čolaka, a valja spomenuti i produženu vjernost Rijeci od strane Andreja Prskala. U posljednjim trenucima prije početka prvenstva, ekipi se pridružio i donedavni član Istre 1961, Dani Iglesias, ofenzivac koji je nekoć nastupao za u17 reprezentaciju Španjolske. Prinova, ne pojačanje, barem za sada.

Dakle možemo zaključiti da se momčad nije pojačala u odnosu na završeno prvenstvo. Iako ostanak Gorgona i Čolaka možemo nazvati „pojačanjem“, roster koji je trener Bišćan imao na raspolaganju na jesen minulog prvenstva, imati će i u novoj sezoni. Nekad je to dobro, a nekad je napredak gotovo nemoguć bez svježih lica i novih snaga na pojedinim deficitarnim pozicijama. Poglavito ako gledamo iz perspektive mogućih odlazaka, koji su vrlo izvjesni i gotovo neizbježni jer bi navijači Rijeke trebali biti svjesni da rate za kamp i zamjenski stadion neće otplatiti nitko drugi nego klub i njegovi vlasnici sami, a taj novac se u našem nogometu može namaknuti jedino iz prodaje najboljih igrača i najvrijednijih eksponata. Jedan od tih je i Simon Sluga, kapetan ekipe i vratar koji se ustalio na golu riječke momčadi ponajviše svojim odličnim predstavama u prošlome prvenstvu. Zaslužio je i poziv među odabrane nogometaše viceprvaka svijeta, a i priliku koju je tamo dobio, itekako je iskoristio. Sluga očito broji posljednje dane na Rujevici, a gdje će mu biti iduća destinacija, možda je za nas navijače i nebitno. Na vratima će ga zamijeniti provjereni „Prco“, a u blagajnu kluba bi trebalo sjesti minimalno 2 milijuna zlatnika sa oznakom Europske unije. Sve ispod toga označilo bi tzv. vatrogasnu prodaju što bi bio loš znak za proračun kluba.

Igor Bišćan se vjerojatno pribojava još nekih odlazaka, međutim cijene igrača Rijeke nažalost više nisu onakve kakve na kakve smo navikli posljednjih nekoliko godina, a navijačka i stručna je procjena da bi svaki idući odlazak bio dosta jak udarac za ambicije riječkog prvoligaša. A kada smo već kod ambicija, one bi trebale biti barem iste kao i u posljednjim godinama. Mantra se ponavlja, međutim taj famozni cilj da Rijeka bude „među 4 najbolje momčadi“ ove sezone ima drugačiju konotaciju. Šteta bi bilo da baš ove sezone naš klub prekine sada već dugogodišnju tradiciju osvajanja prvog ili drugog mjesta jer od ove natjecateljske sezone, najelitnije svjetsko nogometno natjecanje poznatije kao „Liga Prvaka“ poziva čak dva hrvatska kluba u svoje kvalifikacije. Drugo mjesto postaje na neki način imperativ, zar ne?

Natuknica druga, čimbenika nekakvih oblaka nad klubom su odnosi na relaciji Armada – Damir Mišković. Predsjednik Rijeke će vjerojatno idućih jako puno godina ostati najbolji i najuspješniji gazda HNK Rijeke u povijesti i nitko mu ne može reći da za ovaj klub nije napravio nevjerojatne stvari. Neke trenutke koje smo doživjeli, možda nikada više nećemo moći okusiti i zato mu veliko hvala. Damir Mišković je u svom tom podvigu imao neviđeni vjetar u leđa jednih „ultrasa“. U Europi pa i šire, među najžešćim, najfanatičnijim i najvjernijim grupama vjerojatno nema onakve kakva je Armada. Nije niti najbrojnija, niti najjača, niti najljepša, ali je svom klubu pružila ruku, stala iza rukovodstva i dala ogroman vritnjak naprijed u trenucima kada je to bilo najpotrebnije. Malo koji vlasnik kluba se može pohvaliti da je bio toliko omiljen među pukom i navijačima, među Armadom. Imao je privilegiju dijeliti tribinu sa njima, ispijati pive sa njima i navijati zajedno sa njima. Iako je bilo nesuglasica, izglađivale su se međusobnim dogovorom i poštovanjem. Popuštali su jedni, popuštali su drugi, i Damir Mišković je iza sebe imao vojsku ljudi spremnih gurnuti klub na najviše stepenice.

Sada više nažalost nema. Potezi koji su doveli do zahlađenja odnosa između Armade i predsjednika kluba nisu katastrofalni niti toliko tragični da se mora ići u krajnost, ali prkos i egoizam teško prolaze kod onih koji su svoj život, novce, vrijeme i zdravlje posvetili voljenom klubu. Navijači imaju svoj glas i navijači imaju svoje mišljenje. Pa ga tako imaju i oni koji su uz Rijeku svaki dan, na svakom stadionu, u svakom gradu i državi kontinenta. Poštovanje tog glasa je stvar koju bi svaki član uprave kluba morao imati, jer to nije glas nekih „dobronamjernika“ koji će danas biti tu, a sutra daleko. To je glas onih koji su bili tu prije, a biti će i poslije svih njih. Glas onih koji za ovaj klub žive od trenutka kada otvore oči, do trenutka kada krenu na počinak, mora biti glasniji od jedne osobe koja je pljunula na ovaj klub, grad i njene navijače, a obraza je debelog poput đona kojekakvih gojzerica.

Zbog takve pat situacije, pati i Rijeka. Utakmica sa novim prvoligašem Varaždinom se očekuje, ili bolje rečeno NEočekuje, sa nekim prevelikim nabojem niti entuzijazmom. Boli činjenica da je broj ovogodišnjih kupljenih pretplata ispod razine nekoliko posljednjih sezona, a isto tako je nevjerojatno da mnogi navijači „bijelih“ nisu niti svjesni da za samo četiri dana započinje nova sezona HNL-a. Toj atmosferi oko kluba nije pomogla niti utakmica Superkupa koju je Rijeka olako izgubila bez ispaljenog metka, a radi se o trećoj natuknici koja je čimbenik loše atmosfere.

Radilo se o susretu za nacionalni trofej, a takvih naš klub baš i nema puno, unatoč činjenici da se u posljednjih nekoliko godina ta vitrina počela malo pomalo puniti. Momčad Rijeke je izgledala relativno dobro u većem dijelu prvog poluvremena kad je više-manje uspjela ukrotiti svaki iole ozbiljniji pokušaj rivala iz Zagreba. Ipak, domaćin zabio (uz dva, podosta diskutabilno poništena pogotka) i ogolio sve slabosti sustava i taktike trenera Bišćana. Rijeka je bila sterilna, bojala se preći centar te je u cijeloj utakmici reprezentativna „jedinica“ samo jednom morala hvatati pokušaj „bijelih“ napadača. Mnogi će reći da je to bio recept iz Pule, međutim daleko je to bilo od prezentacije iz finala Kupa.

Nije to Rijeka koju navijači žele gledati, a poglavito ne u borbi za trofej protiv rivala koji je nastupio bez pola prve postave. Riječi trenera Bišćana kako je „zadovoljan“ su odzvonile navijačkim pukom jer ne možemo zamisliti koji to navijač, sportaš ili trener može biti „zadovoljan“ nakon što mu momčad izgubi utakmicu za pehar, za trofej, pa i za prestiž, bez ispaljenog metka. Ako je to putokaz za sezonu, onda neće biti dobro. Rijeka mora biti snažna, imati gard, volju i želju suprotstaviti se svima pa i najžešćim rivalima, a ne skrivati se po mišjim rupama te poput nekih drugoligaša moliti boga da „parkirani autobus“ izdrži.

Spomenuli smo da Rijeka za četiri dana igra svoj prvi susret nove sezone HNL-a koja će biti sve samo ne lagana i jednostavna. Dojam je da je Dinamo, unatoč tome što je rival i što se ne valja predati unaprijed, ipak za stepenicu kvalitetniji, međutim tu su Osijek i Hadjuk koji teško da mogu ponoviti lošu sezonu poput prošle. Ukoliko budu samo mrvicu kvalitetniji i bolji, Rijeka će biti u velikim problemima. Rijeci slijedi i ždrijeb kvalifikacija za nasušno potrebnu Europu. Tamo se nalazi novac i tamo se nalazi reputacija. Zato treba pomoći toj Rijeci jer je naša i drugu nemamo. Moramo biti oni koji će tom grbu na prsima i toj boji na dresu pokušati biti 12. igrač. Odgovorni moraju sjesti za isti stol i napraviti uzmak od svog egotrip razmišljanja te učiniti ono što je najbolje za klub. A vjerujem da svi znaju što bi u ovome trenutku bilo najbolje…

Komentari

komentari


Related Articles

Vremeplov: finale Kupa 1994. godine

U iščekivanju finala Kupa donosimo vam podsjetnik na posljednje i jedino finale u kojem su se sastali Rijeka i Dinamo.

Prva “zvijezda” Majstora s Kvarnera

Te daleke 1948. god., u nedjelju 20. ožujka, svoju prvu utakmicu za Kvarner odigrao je jedan od najvećih igrača našeg

Neka vide da nas ima!

Ranije danas smo Vas izvjestili od prljavim igrama UEFA-e. Sada Vas molimo da nam pomognete da se glas o tome