Enrico Marotti, riječka daskaška nada

21 sij., 2015 by C. Brozović

Print this article Font size -16+

Riječki sport ne prestaje s nogometom, rukometom i košarkom, sugrađani smo mnogih uspješnih sportaša iz takozvanih manjih sportova. Jedan od njih je i Enrico Marotti, dvadesetrogodišnji windsurfer koji pokušava ostaviti trag u ovom, za naše prilike, poprilično nepoznatom i nerazvikanom sportu.

Reci nam nešto o sebi, kako si se počeo baviti windsurfingom?

Svoje prve jedriličarske korake počeo sam raditi s 10 godina, a nakon regatavanja u Optimistu i Laseru na red je došla i daska, to jest windsurf. Želja i volja za surfanjem bila mi je sve veća i jača svakim treningom u Optimistu ili Laseru koje smo odrađivali na Preluci po jutarnjoj tramontani. Uvijek mi je bilo napeto i interesantno gledati kako oni postižu velike brzine, lete iznad vode i prolaze pored nas kao da stojimo. Znao sam već tada da ću se jednog dana baviti tim ekstremnim sportom.

Zahtijeva li windsurfing puno odricanja? Reci nam nešto o svom razvoju, uspjesima i željama vezanim uz sport.

Svaki sport na vrhunskoj razini zahtijeva odricanja, tako i ovaj. No, to je nešto što treba prihvatiti i i o tome ne previše razmišljati. Odricanja su sastavni su dio svakog sportaša, a ja ih zapravo i volim. Općenito, trudim se zavoljeti sve što mi se ne sviđa i što mi ne odgovara u mom sportu. Na taj način ne utječe na mene i psihu!

Razvoj je bio postepen, korak po korak. Uvijek sam ispred sebe postavljao ciljeve i motive koji su bili realni i za koje sam smatrao da ih mogu ostvariti u kratkom roku kako bi me držali žednim i gladnim treninga i surfanja. Naravno, kao i svakom drugom pravom sportašu, cilj mi je biti najbolji na svijetu, ali ima još mnoštvo malih ciljeva i motiva koji me guraju i koji su prijeko potrebni da bih došao do toga. Kad bih imao samo jedan veliki motiv koji bi možda bio i ostvariv u budućnosti pitanje je bi li me držao 3, 4 ili 5 godina koliko je potrebno da do njega dođem. Vjerojatno ne, zato smatram da su manji motivi jednako bitni kao i veliki, a uvijek se može biti i višestruki prvak. Možda nam jednog dana baš ti veliki motivi budu postanu jedan mali na našem putu. Zašto ne, treba maštati kao dijete, ciljati veliko, raditi neprestano i vjerovati jako. Tko će vjerovati u tebe ako nećeš ti sam?

Što se tiče razvoja moje karijere, 2007. godine sam prvi puta stao na dasku, 2008. postao juniorski prvak Hrvatske, 2009. novom juniorskom naslovu dodao i seniorski, a 2010. postao treći junior na Europskom i Svjetskom prvenstvu. Nakon sta sam napustio juniorsku konkurenciju trebalo mi je neko vrijeme za privikavanje i proboj među seniorima na svjetskoj razini. Međutim, ono što si zacrtaš i uspiješ, 2014. godine trijumfirao sam na Europskom prvenstvu u seniorskoj konkurenciji.

Radi se o vrlo dojmljivim uspjesima za mladog sportaša, što očekuješ u bliskoj budućnosti?

Trenutno sam 100% koncentriran na Svjetski kup. Želja mi je tu napraviti nešto veliko za što znam da imam kapaciteta, ali nikako da se neke stvari poslože pa da to i pokažem. Ipak, prednost je što sam u vrhunskom timu i što mogu učiti od najboljih takmičara.

U Svjetskom kupu konkurencija je ogromna, a idealne godine su od 30  do 40. Svjetski prvak ima 43 pa ja još uvijek imam vremena i nadam se da ću ga iskoristiti kako treba.

Na svaku regati nastupaju 64 takmicara koji su članovi profesionalnih timova ili imaju posebne pozivnice.
Svaki tim ima svoje vozače i u njih maksimalno ulaze kako bi ostvarili sto bolje rezultate a razina i kvaliteta kupa se na taj nacin pojačava iz godine u godinu.

Znamo da si veliki navijač HNK Rijeke, kako svoju navijačku strast uklapaš u sportske obaveze?

Rijeka se nikada nije morala uklopiti, ona je zaista oduvijek tu. Pohađao sam OŠ Kantrida, a kada idete u tu školu ne mozete puno birati. HNK Rijeka je svakodnevna tema i uživa jedan poseban status. Kada bih svakodnevno izlazio iz autobusa s Bivija, još dok je stanica bila točno kod reflektora, imao sam najljepši pogled na svijetu, Uvijek bih zavirivao preko zida i iznova se divio.

Prva utakmica bila mi je  u sezoni 1998/99, Rijeka-Croatia,  7. kolo Lige za prvaka. Izgubili smo 0:2, a na utakmicu me vodio tata. Ipak, rezultati su se poklopili, a Rijeka je zadnje kolo dočekala vodeća, trebalo je u zadnjem kolu “samo” pobijediti Osijeka. Taj legendaran susret, na koji su me odveli ujak i očuh, je bio moj drugi susret s grotlom Kantride. Tada je sazrijela ljubav koja je tinjala od malena, tada sam “skužio” da je to to i da mi velik dio srca pripada baš tu – pod stijene. Možda će zvučati naivno da u jednom dečkiću od 8 godina sazrije ljubav, ali najveće ljubavi najčešće i počinju u najranijoj dobi, uvuku se, a da ih nismo ni svjesni. Dođe i utabori se u tvojem srcu zauvijek, a ti tu ne možeš ništa!

Sjećam se da je za utakmicu trebalo obući bijele majice, vijorilo se tisuće zastava, šalova. Taj preljev plave i bijele slika je koja će zauvijek ostati u mom sjećanju.  Prvo gostovanje bilo mi je protiv tadašnje Pule 2005. Bio sam tada osmi razred, imali smo regatu u Puli. Nekako sam nagovorio tatu da me pusti na stadion i pokupi poslije. Shvatio je koliko mi je to bitno pa se smilovao, hahaha.

Prvo se krene iz znatiželje i entuzijazma, a onda shvatiš da su prijateljstva koja stječeš nesto jako lijepo, doživljaji “strava”, ekipa do jaja (op.a. pozdrav Anasu), a zabava zagarantirana i jednostavno nikako da se zasitiš. Druženje, zezancija i razgovori s prijateljima na putovanjima bili su mi, i još su uvijek, odmor od svega, škole, faksa, sporta. Na trenutak zaboraviš na sve i jednostavno uživaš. Drago mi je vidjeti i neke nove klince, djecu koja kreću putem kojim su krenuli toliki prije njih. Ne postoji barijera u godinama, ako voliš Rijeku naš si, a mi smo tvoji.

Zbog specifičnosti sporta vjerojatno ne stigneš biti na utakmicama koliko bi htio?

Dosta putujem, ali zato pokušavam iskoristiti vrijeme kada sam kući. Godišnje izvan voljene Rijeke provedem otprilike 130 do 180 dana. Oko 70 dana provedem na regatama, a ostalo otpada na zimske pripreme. Kad sam doma i kada mi treninzi ili pripreme omoguće često se uputim na gostujuće utakmice. Domaće, kada mi obaveze to dozvoljavaju, ne propuštam.

Kako vidiš ovosezonsku Rijeku, jesi li zadovoljan?

Kako ne bih bio zadovoljan, godinama nas je naša Rijeka navikavala i na puno manje. Igraju odlično i pravi je gušt biti dijelom toga. Čine nas ponosnima i hvala im na tome. Na tribine se privuklo mnogo ljudi, njeguje se odnos s navijačima. To je ono što me veseli i siguran sam da će se na takav način, uz puno velikih utakmica, zakačiti još puno klinaca kao što sam uostalom nekoć i ja. Ali, zašto bi stalo samo na djeci, neka ovi uspjesi privuku i starije koji još nisu otkrili čari Kantride. Svi su pozvani.

Pune tribine stadiona svoga kluba želja su svakog istinskog navijača. Daleko od toga da se nismo znali zabaviti i kada nas je 40 gledalo poraz Rijeke u kišnom Šibeniku, ali kada cijeli grad čeka neku utakmicu, živi za nju, to je poseban naboj pozitivne energije koji se daleko osjeti. Vidjeti malog brata na dan utakmice kako paradira s pet prijatelja po ulici mašući plahtama i natpisima mi nabaci ogroman osmijeh na lice.

Doći u Izrael, gdje prodavač kebaba zna za Rijeku i kaže ti kako ste super igrali protiv Seville, kako imate mali stadion s velikim stijenama, nešto je što vas jednostavno ostavi bez teksta.

Siguran sam da ovi rezultati ne dolaze samo zbog bolje financijske situacije.U svakom sportu se za uspjeh treba ubiti od posla, biti predan, discipliniran, žrtvovati se i odricati, truditi do krajnjih žila, krvoločno raditi. Težak je posao doći do vrha, još teži je tamo se zadržati. Se to stane u četiri besede: Krepat ma ne molat!

Najveći doživljaj koji si imao na tribinama Kantride?

Uf, teško je izdvojiti najveći, stvarno je puno lijepih trenutaka, svaki je na svoj način poseban i ima svoju priču. Kroz glavu mi prvo prolazi 22. rođendan Armade, a Rijeka na terenu preokreće utakmicu protiv Hajduka u sudačkoj nadoknadi. Anas je ubacio s lijevog boka, Ahmad pogodio za 2:1, a Hajduk ostao bez šanse za naslov. Tada je dignuta legendarna poruka, aluzija na igru Čovječe ne ljuti se koju su oni baš nedavno predstavili:  Mukte si popija – dva koraka naprid, uštopa si auto – tri koraka naprid, izgubija si prvenstvo na Kantridi – vrati se na početak.

Neostvarena želja s Rijekom?

Moja želja je da Rijeka utrpa 4-5 komada Dinamu ili Hajduku, ali nakon svakog trče po loptu, vade je iz mreže, stavljaju sami na centar i traže još golova, još veću razliku. Nikakve titule, nikakvi naslovi, krajnji napor i krajnja predanost u svakom trenutku za sveti dres! S takvim stavom neće izostati ni velike pobjede ni naslovi.

Za kraj, tvoji sportski planovi za 2015 godinu?

Trenutno sam u Izraelu. baš krećem doma pa se uskoro ponovno vraćam na drugi dio priprema. Zatim slijedi još jedan dio priprema, destinacija – Havaji. Svjetski kup počinje na početku svibnja regatom u Koreji, potom sljedi Costa brava, Turkmenistan, Fuerteventura, Turska, Njemačka.

Financijska konstrukcija za te regate se još zatvara, nadam se da će potraga za sponzorima biti uspješna. Vidjet ćemo. Sezona završava u 11. mjesecu regatom u Novoj Kaledoniji. Cilj mi je ostvariti top 15 rezultat na kraju sezone, to bi bio ogroman uspjeh. No, korak po korak, vidjet ćemo što će vrijeme donijeti.

Enrico, hvala ti puno na ovom razgovoru.

Hvala vama što ste me pozvali i naravno poruka svima da se ne zaboravi: Bila jača bila slaba, Rijeka klub je našeg grada!

Komentari

komentari

C. Brozović

More articles by C. Brozović