Gastronavijač – Mađarska

22 srp., 2014 by L. Stojčić

Print this article Font size -16+

Prvom „pravom“ gostujućom utakmicom kreće i kolumna Gastronavijač. Cilj iste je ostatak navijačkog puka pobliže upoznati s enogastronomskim delicijama određene države, regije ili grada. U kratko, objasnit ča pojist i popit kad prideš va strani grad.

Prva na redu je Budimpešta, točnije Mađarska. Slijedi kratki presjek raznih jela, predjela, deserata, ali i „tekućina“. Ono što Vas čeka uopće nije neko pretjerano iznenađenje, ipak smo sa Mađarima dijelili oko 800 godina zajedničke povijesti. I jela i pića su vrlo slična našima, a neka koja mi smatramo našim tradicionalnim delicijama su „posuđena“ baš od Mađara. Pa da krenemo.

Da se napravi anketa najpoznatijeg mađarskog jela vjerujem da bi preko 80% odgovora bilo isto – GULAŠ (gulyás). Gulaš je nacionalno mađarsko jelo, a jednostavnim prijevodom na hrvatski on znači – pastir (gonič krava, kauboj). Prvi spomen je još u davnom devetom stoljeću, a u europsku kuhinju je ušao na velika vrata u 19. st. Prostrana mađarska ravnica je bila dom milijunima grla stoke koja su prodavana na sajmovima cijele Europe. Zajedno sa stokom, u razne europske gradove su dolazili i ljudi, a ljudi su od tog obilja mesa radili divnu, a toliko jednostavnu deliciju. Glavni sastojak je, dakako, meso (osim govedine se koriste i svinjetina, ovčetina ili divljač), a nezaobilazni začin, ujedno i zaštitni znak Mađarske, je crvena paprika.  Jedan „pravi” gulaš ne postoji, već svaka regija ima svoju varijantu. Najtradicionalniji od njih je gulyásleves (doslovni prijevod je gulaš juha) koji se servira sa tjesteninom (csipetke). Izrazito popularan je i Székely gulyás, koji  potječe iz Szegeda, a ime je dobio prema novinaru iz 19.st. Specifikum istoga je da se on radi na suho, sa kiselim kupusom i krumpirom, a servira se sa kiselim vrhnjem.

Bliski rođaci gulaša su PERKELT (pörkölt) i PAPRIKAŠ (paprikás). Perkelt je gušća, a često i ljuća, varijanta gulaša. Njegova ljepota je u njegovoj jednostavnosti. Meso, kapula, paprika i jako, jako malo vode su često jedini sastojci.  Perkelt se može raditi od bilo kojeg mesa, ali posebne delicije su perkelt od soma i perkelt od tripica (pacalpörkölt). Paprikaš, sa druge strane, naglasak ima na svježoj  paprici i vrhnju, te je puno lakši od svoja dva rođaka. Tradicionalni mađarski paprikaš je od piletine (paprikáscsirke), a u siromašnim domaćinstvima se često jeo paprikaš od krumpira (paprikás krumpli).

Mnoga druga, nama jako bliska jela,  su ponos mađarske kuhinje. U predjelima uz Dunav i Tisu se ponose FIŠ PAPRIKAŠOM (halászlé) čiji gušt proizlazi iz velikog broja razne riječne ribe, ali i domaće ljute i slatke paprike. Na tipičnom mađarskom menu se nađu i Töltött káposzta, te Töltött paprika, što nisu ništa drugo nego SARMA i PUNJENA PAPRIKA.

Sličnosti naše dvije kuhinje ne prestaju na ovim jelima. Veliki broj suhomesnatih prerađevina također dijelimo. Najpoznatija MAĐARSKA SALAMA, popularna „Pikovka“ nije ništa drugo nego zimska salama koju je kod nas proslavio Gavrilović. Slilno je i sa velikim brojem raznih sireva, bilo za rezanje bilo za mazanje. Popularan „zalogajčić“ je i kruščić pržen u dubokom ulju koji se servira sa sirom, vrhnjem, češnjakom ili, u slučaju slatke varijante, Nutellom. Riječ je dakako o o LANGOŠICI (Lángos) koju su zadnjih godina i po Jadranu popularizirali Slavonci. Našu, hrvatsku, autohtonu svinju, mangalicu, su spasili od umiranja i od nje rade odličnu slaninu koja je gotovo isključivo masna, no ipak, jedan proizvod je čisto njihov. Riječ je poznatoj KOBASICI iz Debrecena – DEBRECINKA (debreceni kolbász). Ona je obožavana i kod nas, jedino se priča da baš ne sjeda dobro Dalmatincima. Pogotovo ako je servirana i sa par Staročeških piva.

Mađari su majstori kolača. I opet je to redom riječ o kolačima koje i mi svojatamo.  Tu se prvenstveno ističu DOBOŠ TORTA (dobos torta) i  RIGOJANČI  (Rigó Jancsi) – ime je dobio prema poznatom mađarskom violinistu i žigolu romskog podrijetla koji je zaveo kći jedinicu bogatog američkog industrijalca, ujedno i princezu Belgije. Najpoznatije mjesto za probati ponos mađarskog slastičarstva (ali i ostaviti koji euro više nego je potrebno), je legendarna kavana  Gerbeaud koja se nalazi na broju 7 najpoznatije budimpeštanske ulice, Vörösmarty.  Ako niste u tom điru nije na odmet otići na staru dobru PALAČINKU koju mađari zovu poprilično nerazumljivo prosječnom Hrvatu – palacsint.

Nakon što se dobro pojelo mora se i dobro zaliti. Mađarska ima ponešto jako dobrih vina, nekoliko bijelih i jedno crno. Bijela dolaze iz regije Tokaj i nose ime, gle čuda, TOKAJ. Popularni „tokajci“ su obično cuvee-i (kombinacije) 6 sorti ( Furmint koji se kod nas zove Šipon, Hárslevelű, Muškat žuti, Kövérszőlő , Zeta i Kabarkoje rastu u toj regiji, ali ima i čistih sortnih vina). Odlika tokajaca je da su to slatka vina. Za prosječnog hrvatskog gemištopiju bi to značilo da nisu podobna za gemišt. Crno vino dolazi iz regije oko grada Egera. Lučonoša je cuvee minimalno 3 sorte (od  13 dopuštenih sort)i nazvan EGRI BIKAVER (bikova krv). Među sortama koje idu u njega su Kadarka, Syrah, Frankovka, Merlot…  Legenda kaže da je ime dobio nakon turske opsade Egera (1552.) kad je, prema pučkoj predaju, Sulejman Veličanstveni svoju vojsku krijepio (i ohrabrivao) mješavinom cnog vina i bikove krvi.

Iako Mađari nisu poznati kao veliki pivopije ipak imaju i nekoliko solidnih piva. Većinom ćemo se susretati sa Dreherom, Sopronijem i Borsodi pivom. Zanimljivo je da se ne kucaju čašama pri zdravici. Priča kaže da je to zbog pijeteta prema žrtvama pokolja u Aradu (1849.) kojeg su austrijski generali slavili potocima piva, a svaka runda je bila popraćena bučnom zdravicom.

Osim tih „lakših“ pića mađari vole i malo „žešće“ alkohole.  Unicum je njihova verzija „Jegera“, dok se pogotovo ponose svojim PALINAKAMA.  Šta bi se reklo rakijama. Prva među jednakima je rakija od marelice (barackpálinka), a nisu im strana ni komovica (törkölypálinka), ni šljivovica (szilvapálinka).

Da ne misle da smo mi na HoćuRi alkoholičari, neki stariji bi se mogli razveseliti kada nalete na jedno drago piće iz mladosti. Mađari su, naime, jedni od najvećih štovatelja kultne TRAUBISODE.

Za lakše snalaženje, Mađarima je s = š, sz s, a cs im je č. To zadnje slovo je pogotovo bitno jer je ono početno ime jedne divne riječi – CSARDA (čarda). Upravo je to riječ koju tražite pri ulasku u Mađarsku. Iza nje se krije krčma, konoba… Znam da ću ja potražiti prvu i počastiti se porcijom pacalpörköla i čašom ili pet Egri Bikavera.

Komentari

komentari

L. Stojčić

More articles by L. Stojčić