I kad dođu nevolje…

17 srp., 2015 by C. Brozović

Print this article Font size -16+

Vis-à-vis prošle dvije Euro sezone u ovom osvrtu na utakmicu nećemo koristiti izraze poput “sramote”, “razbijanja”, “potonuća” ili slično. Nećemo to koristiti isključivo iz poštovanja prema svemu učinjenome u prošlosti, iako nas život uči da se od stare slave ne živi. OK, Rijeka nije ispala iz Europe, barem ne teoretski jer smo raznorazna čuda gledali, pa čak i od naše momčadi, da bi (prerano?!) zaključili “priču”.

Što reći o jučerašnjoj utakmici osim da je (na trenutak bar) zamirisala na onu našu staru “dobru” Rijeku kada smo pognutih glava u totalnoj nevjerici, iz utakmice u utakmicu “marširali” uzbrdicom povrh zapadne tribine kao na križnom putu. Jasno, nije to “ona” Rijeka, ali je to momčad koja nas dugo vremena nije ovako razoružala i emotivno “uništila”. Nismo na to navikli, barem ne u zadnje vrijeme. “Pukle” su nepokorive stijene i to na svome oproštaju od Europe za sva vremena. U najmanju ruku ružno.

Što kazati o jučerašnjim protagonistima na zelenom travnjaku. Stavimo na stranu “limitirane” Škote i posvetimo se dečkima u bijelom dresu. Ako krenemo od početka, valja spomenuti vratara, onu posljednju prepreku protivničkim napadačima. Onaj posljednji bedem koji bi trebao spašavati onda kada obrana zakaže. Ivan Vargić se nažalost u posljednje vrijeme pretvara u “uteg” riječke momčadi te ga postaje sve teže gledati na vratima našega kluba. Veliki aplauz za dvije obrane u Zaprešiću, ali “đabe” taj jedan bod kada jedine tri intervencije u susretu s Aberdeenom izazovu salve podsmjehivanja i pokazuju da je trenutna forma riječke “jedinice” na toj razini da vjerojatno ovoga trenutka ne bi bio pojačanje ni u raspadnutoj momčadi drugoligaša Zadra. Da li je to samo “trenutna forma” ili to prerasta u kronične greške iz utakmice u utakmicu, prosudite sami.

Obrana, koja slovi kao najbolja, najsigurnija i najpotentnija u ligi, a možda i šire, prima tri pogotka iz jedina tri napada gostiju na cijeloj utakmici. Stoperi su primili dva pogotka glavom od nižih igrača što se u ozbiljnom nogometu smatra nedopustivim. Da ne duljimo o stoperima koji su možda (ali samo “možda”) zaslužili malo kredita, prijeći ćemo na velike probleme naših glavnih “vedeta”- bekova.

Sada je jasno kako prijelazni rok otvoreno prijeti riječkim ambicijama na travnjaku. Glave Ivana Tomečaka i Marina Leovca su svugdje samo ne tamo gdje bi jedino trebale biti. Kao navijači i obožavatelji nogometa ne možemo priznati nikakve transfere, milijune ni klubove petice dokle god igrač nosi bijeli dres s grbom Rijeke. Dokle god igrači primaju, za hrvatske prilike, ogroman novac za trčanje u kopačkama od strane našega kluba, priznajemo jedino prezentacije na terenu za našu ekipu. Stalne i opetovane priče za medije o transferima u raznorazne klubove trgaju živce navijačima, a sve to se manifestira na predstave na travnjaku koje su postale očajne i neučinkovite. Rješenja postoje i na klubu je da ih krene primjenjivati, jer ovakvim tempom možemo izgubiti cijelu sezonu čekajući “transfer života”.

Vezni red Rijeke je u posljednje dvije utakmice “pročitana knjiga”. Uvijek ista dodavanja i razigravanja koja su igrači škotskog viceprvaka zaustavljali iz minute u minutu očito više ne mogu iznenaditi nikoga pa ni “daleke” otočane. Bezidejnost i stotine ubačaja u kazneni prostor gdje se nalaze tri ponajviša stopera škotske Premier lige su odraz nemoći. Tu dolazimo do pitanja struke i procjene trenera o igri s jednim napadačem. Dosta je više floskula kako Rijeka igra ofenzivno s tri napadača. Marin Tomasov i Anas Sharbini nisu napadači niti im je to zadaća u ekipi. Nisu napadači kao što to nije ni Moises kojega se uporno “trpa” u špicu i prezentira kao strijelca. Anas Sharbini je bio kod frizera. Očito je tamo ostavio i formu te umijeće baratanja loptom, jer njegova jučerašnja prezentacija je teško probavljiva i onim najotpornijim gledateljima. Jednostavno, to nije dovoljno da se pobjedi jedna organizirana i obrambeno orijentirana ekipa.

Ne treba nakon svega ovoga tonuti u depresiju kao što to znamo prakticirat. Da nešto ne valja, to je sada očito. Matjaž Kek će morat lupit šakom o stol i prekinuti tu letargičnost igrača koji očito više nisu “gladni”. Mi želimo Rijeku u kojoj će igrači “letjeti” terenom i gristi protivnike za “muda”, a ne primadone koje čuvaju svoje noge zbog možebitnih transfera u neke “bolje” i “veće” klubove. Takvi nam ne trebaju i nisu dobrodošli na Kantridu pa makar bili reprezentativci i igrači od nekoliko milijuna. Ovo je Rijeka i za nju se mora proljevati znoj i krv ako je potrebno.

Sada polagano na naplatu dolazi i “caritas” ponašanje kluba prilikom prodaje igrača odnosno puštanja istih u druge klubove. Dopuštale su se stvari poput slučaja “Jajalo” te poput slučaja “Benko” kada je klub “glumio” crveni križ i pružao ruku pomirenja. Sada se to vraća “sa kamatama” i sada to igrači koriste u svoju korist, a na uštrb kluba i navijača. Ali dobro, u cijeloj toj situaciji se sada barem  možemo fokusirati na onaj “zacrtani cilj”; “biti među prve četiri momčadi HNL-a”. No pressure guys.

Rijeka nije ispala iz Europe. Barem ne još tjedan dana. Pobjeđivalo se i na “težim” i “tvrđim” terenima s većom razlikom, ali kako ova momčad Rijeke izgleda još od posljednjeg kola prošlog prvenstva, nade je malo. Gotovo da je ni nema. Današnji ždrijeb za 3. pretkolo EL je samo “gorka pilula” koju će navijači Rijeke popiti i progutati poput ogromne knedle u grlu.

Svima nama ostaje da se utješimo onom starom, pohabanom izrekom kako se sada “možemo fokusirati na prvenstvo”. I eto prilike da se fokusiramo već u nedjelju kada stiže Slaven Belupo. Iz ove današnje perspektive, sada to izgleda kao zahtjevna zadaća i utakmica koja dolazi u nezgodno vrijeme. Iskupljenje je nužno, ako ne prema sebi samima, onda barem prema onih 8500 “duša” koje su do zadnjega trenutka bodrili svoju momčad, pa čak i nakon utakmice dali bezrezervnu podršku igračima i treneru.

U cijeloj toj priči jedno je sigurno. Sada barem znamo da je Slaven Belupo u nedjelju ta ekipa koja će našu stogodišnju ljepoticu ispratiti na vječni počinak. Pa ako je tako trebalo biti i ako je sezona tako trebala početi, neka se onda sa velikim vatrometom u mjesecu svibnju 2016. godine i završi.

Foto: NK-Rijeka

Komentari

komentari

C. Brozović

More articles by C. Brozović