Navučen na bijelo

Navučen na bijelo

Da, boju dresa. Za ostalo nemam želje, vremena ni novaca. Jedan od mnogih takvih, ponekad samo dio statistike. I ne, nemam problema s tim.

Većini zagriženih, vjernih (i radikalnih?) navijača Rijeke poznat je onaj osjećaj mučnine dok dan nakon utakmice prelistavaju dnevnu štampu. Mi koji smo bili tu i prije ljeta gospodnjeg 2012. usavršili smo tehniku izbjegavanja svake dodatne analize mučnih predstava koje smo morali gledati, odlučivali smo svjesno lagati sami sebe i pripisivati to nekom lošem tripu uzrokovanim jednako lošom pivom koju su nam na našoj Kantridi točili. Gotovo sam zaboravio na te dane kada su se stranice sporta preskakale, kada se preko dijelova portala brzo skrolalo. Zaštitnički mehanizam obrane od dodatne boli.

Nemam pojma, možda je to bila samo moja slabost, ali prebacivao sam radijske postaje, čitao o novostima iz svijeta i prognozi vremena, gledao reprize uvijek istih serija, sve samo da izbjegnem moju Rijeku. Moju Rijeku, koja je bila brižna, uvijek na rubu totalnog kolapsa, koja je plovila iz katastrofe u katastrofu.

No, primakao bi se uskoro kraj tjedna, a srce počelo opet sanjati, čitao bih tada moguće sastave, najave o boljem izdanju Bijelih, vjerovao u to cijelim svojim bićem, iako sam znao da lažem i varam sam sebe. I uspješno bih se prevario, bar do trenutka prvog sučevog zvižduka, kada bi noćna mora opet počinjala.

Mnogo je vode od tad proteklo Rječinom, Rijeka je sada neki potpuno drugi svijet. Jaka, pri samom vrhu, ono što su nekada bili uvjerljivi porazi sada su remiji u kojima je malo nedostajalo za pobjedu, a sreću koju smo tada osjećali nakon mršavog remija sada ne osjećamo ni nakon nekih pobjeda. Čovjek bi rekao da nema razloga za povratak starim navikama.

No, kako to uvijek biva u životu, zlo samo mijenja obličje, ali prisutno je uvijek i zauvijek. Ne možemo više u kontakstu Rijeke pričati o rasprodaji ugleda, gubitku ponosa, jadnim predastavama. Ali opet počinjem izbjegavati naslove, članke, emisije, analize. Ovoga puta zbog vječnog nezadovoljstva, lešinarenja bez pravog razloga, zbog toga što više ni u danima neposredno prije partide nema onog, bar naivnog i lažnog, optimizma.

Iako tek u sredini dvadesetih, prestar sam za takav defetizam, za mirenje sa sudbinom, prestar da kažnjavam sebe čitanjem crnih i mračnih tonova. Prestar, a kontradiktorno tome, premlad da odustanem. Od vjere u bolje sutra, od nade, od snova.

Nedostaje mi toliko znanih lica s tribine, nedostaje mi zapad, nedostaje mi optimizam i osjećaj sreće što sam na stadionu. Nedostaju mi porazi nakon kojih smo se tješili, ali i pobjede nakon kojih smo do dugo u noć slavili. Nedostaje mi zajedništvo, nedostaje mi velik dio moga srca.

Neću glumiti odvjetnika jer to nisam niti ću ikada biti, neću opravdavati trenera, igrače, upravu, navijače. Svatko nosi svoj dio krivice, svatko od nas je kriv na svoj način. Krivi što smo dopustili da nas razjebu, krivi što smo razjebali sami sebe.

Brodolomac ima dva izbora, odustati,  prepustiti se valovima i smrti, ili plivati, boriti se, nadati se obali spasa. Rijeka (a to smo svi mi) koju poznajem ne odustaje, Rijeka koju poznajem živi za
krepat ma ne molat, Rijeka koju poznajem, i volim, vjeruje u bolje sutra.

Ponizan u pobjedi, ponosit u porazu. Kritike uvijek treba biti, bez analize lošeg ne može se nikako postati bolji. No, bez defetizma, bez gaženja samog sebe, bez odustajanja od vjere u bolje sutra. Nije vrijeme da ponovno izbjegavamo rasprave o Rijeci, nije vrijeme da ponovno proživljavamo istu bol.

Glavu gori, trdo spreda, krepat ma ne molat.

Komentari

komentari


Related Articles

Što znači nastavak prekrasne riječke priče?

Rijeka je sinoć u Tiraspolu plasmanom u skupine Europa lige ostvarila povijesni uspjeh. Za neke, gledajući jačinu protivnika, na prvi pogled,

Statistika Rijeke kroz bespuća Wikipedije

Za one navijače Rijeke koji vole klupsku povijest i statistiku, službene klupske stranice na žalost sadrže jako malo informacija vezanih

Tvrda riječka klupa

Vodeći se starom poslovicom da se na lovorikama ne spava, a pri tome ne umanjujući rezultate koje ekipa Matjaža Keka