Ponos i predrasude

20 svi., 2014 by F. Stojanac

Print this article Font size -16+

Danas možda i ne postoji tema koja više može uzburkati medijske vode o problema nogometnih navijača. Cvijeće ili smeće, heroji ili zločinci, stavovi su često u potpunosti oprečni. U pisanju ovog teksta odbacujem sve krinke objektivnosti iz razloga što i sam sebe ubrajam u tu grupu ljudi. Dakle, tekst koji Vam donosim je pristran, emotivan, možda i činjenično neutemeljen. Zašto da ga onda nastavite čitati pitate se? Zato što je napisan iz srca, i time bar malo vrijedniji mrtvih slova na birokratskim papirima i smiješnim zakonima.

Zanimanje: navijač

Ne zvuči li pojam iz ovo naslova pomalo groteskno i kontradiktorno? Slažem se s time, ali ako ćemo malo detaljnije sagledati što ona najuža grupa navijača, ultrasi, radi za svoj klub, dolazimo do zaključka da konstatacija nije toliko daleko od istine. Navijačka aktivnost nije ograničena na 90 ili 180 minuta tjedn, koreografije se izrađuju i danima, pjesme i spotovi se snimaju i dulje od toga, aktivnost vezana uz najdraži klub nikada ne prestaje. Međutim, svaki pravi navijač će glatko odbiti da je to što radi zanimanje ili, nedajbože, posao. Sav trud i rad su isključivo plod ljubavi i želje da se na bilo koji način pomogne jedinom klubu te su zbog toga automatski bitniji od bilo kakvog posla.

Heroji ili zločinci?

Kao što već rekoh, često se poteže ovo pitanje. Mainstream mediji najčešće forsiraju priču o „tamo nekim huliganima“ koji razbijaju sve što im dođe na put, bez poštovanja prema ikome ili ičemu. S druge strane, navijačke stranice često glorificiraju svaki postupak, bez ikakvog kritičkog osvrta. Istina nije, kao što to i obično biva, niti jedna niti druga krajnost, ali daleko je neozbiljnije proglašavati sve navijače huliganima i razbijačima. Iz osobnog iskustva, navijačke tribine često pohode pravnici, liječnici, znanstvenici, pa i žene s malom djecom. Navijački duh ne bira godine, zanimanja ni obrazovanje, radi se o jednom posebnom stanju uma, posebnoj priči koju svi kojima je nogomet toliko pri srcu žive. Ako je definicija huliganstva ne sjediti nego stajati, ako je definicija huliganstva ne šutjeti nego pjevati, ako je definicija huliganstva biti na utakmici i kada je klub zadnji i kada je prvi, onda priznajem, i ja sam huligan.

Što ne raditi na tribini

Osjetili ste navijački poriv, došli na tribinu, pitate se postoje li neka posebna pravila ponašanja? Odgovor je ne, dok god ne smetate drugima. Koreografije, bakljade i zastave su sastavni dio svake navijačke tribine i svojim dolaskom na nju prihvaćate to. Ne, nije prihvatljivo žaliti se na to da od zastave ne vidite utakmicu ili tražiti od čovjeka ispred da sjedne pa da možete i vi. Ako imate takvih prohtjeva, ima drugih tribina i mjesta na stadionu, prihvatite to da niste za ovo gdje ste došli. Što prije, to bolje za Vas, ali i za ostale.

Što vam je policija kriva?

U nekom normalnom društvu i državi, navijačka buna protiv policije ne bi bila nimalo glasna kao kod nas danas. Razlozi tome su višestruki. Kao prvo, rigorozni pregledi prilikom ulaska na tribinu i organizacija gostovanja, sve pod ciljem garaniranja sigurnosti, su nešto što svakom čovjeku oduzima dostojanstvo i u njemu budi poriv da se brani i da uzvrati. Navijači su unisono od FIFA-e, UEFA-e i HNS-a proglašeni najvećim zlom nogometa te se prema njima zaista odnosi kao prema nižim bićima. Apsurdni zakoni samo pojačavaju taj dojam. Ukoliko idete u kino, pitat ću Vas kada ste zadnji put bili privedeni ako ste prije kraja filma bacili ili izgubili kartu. Da, na utakmicama HNL-a je uvedeno i ušlo u primjenu takvo pravilo. Ukoliko ste ljubitelji glazbe, pitat ću Vas kada te zadnji put na koncertu alkotestirani i privedeni zbog 0,5 promila? I to na način da Vas alkotestiraju pored šanka na kojem su Vam maloprije prodali pivo. Ne, ne izmišljam, takve stvari zaista postoje na stadionima.

Kako i ja mogu postati navijač?

Možda će  zvučati patetično, ali navijačem se ne postaje, navijačem se isključivo rađa. Nikakvo guranje u kop (mjesto tribine gdje su smješteni oni najvatreniji i s najviše utakmica „u nogama“) neće od Vas napraviti navijača. Potrebna je jedna posebna iskra, luda želja i ljubav da bi se to dogodilo. Čak i ako to imate, ne možete odmah u prvu ekipu. Potrebno je vrijeme za skupiti poštovanje grupe, za napredovati i dokazati da vam se mogu povjeriti bitni poslovi. Ako i nemate vremena ili talenta za to, nije bitno, nitko Vas nikada neće ružno gledati zato što niste najveći ili najbolji. Vi ste tamo, na tribini, i pomažete klubu, a to je jedino bitno.

Komentari

komentari

F. Stojanac

More articles by F. Stojanac