Sjećanje na jednu zastavicu

Sjećanje na jednu zastavicu

U povijesti našeg najdražeg kluba neke godine imaju stvarno posebno značenje. Neke su ostale zapisane zlatnim slovima klupskim memoarima. Prva od takvih koje se često spominju je 1974. godina kada su bijeli izborili povratak u, tadašnju, Prvu Jugoslavensku ligu, iz koje više nikada nisu ispali. A neprekidni, prvoligaški, staž neprekidno traje i od osamostaljena Hrvatske. Četiri godine kasnije osvojen je i prvi trofej, tadašnji Kup maršala Tita (1978). Isto su Riječani ponovili i godinu dana kasnije. Još dva Kupa, ali u novoj državi, osvojena su 2005 i 2006. godine. I na kraju, u ovoj novoj eri , još jedan Kup (2014) te ove sezone Superkup(2015). Sve su to trenutci koje svaki navijač pamti s posebnom radošću. Posebne su to stranice povijesti našeg kluba, koje nam mame osmijeh na lice kada se prisjetimo podizanja trofeja i slavlja koje bi uslijedilo.

No dva, ne tako sretna trenutka, imaju posebno mjesto u srcima navijača i simpatizera kluba s Kantride, a o njima se zna i priča možda i više nego o osvojenim trofejima. Prvi se zbio sada već davne 1984. kada je, slavni, Real Madrid na Kantridi dočekao susret na koljenima. Svakako jedna od najvećih, ako ne i najveća pobjeda u povijesti kluba. No samo dva tjedna kasnije belgijski sudac, Schoeters, izveo je tragikomediju, koje se ne bi posramio niti Aristotel i izbacio Rijeku iz daljnjeg natjecanja. I drugi događaj koji ima posebnu važnost za svakog navijača Rijeke, ali i istinskog zaljubljenika u nogomet, vezan je uz sudačku i životnu nepravdu.

26.05.1999. i nikad priznati osvojeni naslov prvaka. Svi gore navedeni događaji pamte se s više ili manje sjete. Neki su, ovisno o životnoj dobi, posebno vezani uz starije trofeje. Neki se s Rijekom identificiraju od doba nastanka države, a neki su na Kantridu pohrlili dolaskom Miškovića u klub. No ono što je svima zajedničko je sjećanje na 26.05.1999. Jedino je taj događaj u povijesti Nogometnog kluba Rijeke toliko važan da mu većina navijača osim godine zna i datum. Ožiljak na srcu koji nosimo sjećajući se te crne srijede nikad neće do kraja zacijeliti. A prezime Krečak, pamte sve generacije koje se vežu uz Rijeku, a dok je nas pamtit će ga i budući naraštaji. Jer neke stvari se ne smiju nikada zaboraviti. Jedna dignuta zastavica, iako je podignuta u zrak, zabola se ravno u srce svih navijača Rijeke i umjesto slavlja donesla tugu, ljutnju, razočaranje…

A postojao je taj trenutak, istina vrlo kratak, koji je označio kraj čekanja. Čekanja na naslov koji su generacije sanjale. 25000 tisuća ljudi na stadionu, i još na desetci tisuća koji su strepili diljem grada, na trenutak je ostvarilo san i dočekalo. Međutim san je kratko trajao. Već nakon par trenutaka svima je bilo jasno da nas je iz sna probudio čovjek sa zastavicom. Nažalost, moram priznati da sam među prvima ugledao zastavicu u zraku. U sveopćem ludilu i veselju instinktivno sam pogledao prema Zoranu Krečaku i shvatio da je slavlje uzaludno. Da sam znao koliko će mi patnje taj pogled donijeti nikada se ne bi okrenuo prema tom, ubojici snova. Uživao bi slaveći još barem nekoliko sekundi više. Jer i tih par sekundi pamtim i danas nakon šesnaest dugih godina kao vječnost. Četiri, možda pet sekundi mislio sam da je Rijeka prvak. I nikad neću zaboraviti taj osjećaj, tu sreću koja je jednaka svim mojim najvažnijim životnim događajima. Isto tako neću zaboraviti niti onaj osjećaj koji je uslijedio nakon saznanja da je sreća bila uzaludna. Praznina…

Većina oko mene je kipjela od bijesa, neki su pustili suzu, usta prekrivena rukama, neki se drže za glavu. A ja? Ja sam samo uspio sjesti. U onoj gomili ljudi oko mene prijatelji su me pokušali dignuti u strahu da će me stampedo pregaziti. No ja nisam smogao snage dignuti se, niti progovoriti, niti suzu pustiti u tom trenu. Kraj utakmice nikada nisam vidio. Dugo, još dugo ostao sam sjediti i gledati. Prvo u ljude oko sebe, zatim na pun travnjak ljudi, a potom i na prazan stadion. Riječi nisu dolazile, a tijelo nije slušalo. Samo praznina koja se počela pretvarati u bol. A bol, se još jednim ubodom ravno u srce, koje je legendarnim katoličanstvom izveo tadašnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković pretvorila u neizrecivu patnju. Drugoga dana gledajući snimke utakmice, navijača i ljudi koji su dijelili moju bol krenule su i suze. Prvo suze žalosti koje su se svakim trenutkom gledajući dostojanstvo ljudi na tribinama pretvarale u suze ponosa. Koktel emocija ponosa i tuge nosit ću kao i svi moji sugrađani i oni kojima je Rijeka u srcu doživotno. Doći će i taj naslov. Uvjeren sam. Doći će, i već su došli dani, kada svi oni koji smatraju ovaj grad i ovaj klub nevažnim shvaćaju kako su se namjerili na ljude koji su ponosni u svojoj boli i koji neke stvari neće zaboraviti. Doći će tren kada ćemo uzeti ono što nam pripada. Doći će tren kada će Rijeka zasjesti na tron. Mnogi ljudi, van našeg grada, ističu kako smo dosadni s tom svojom devedeset devetom. Ali je pamte. Možda smo ima dosadni, možda ih živciramo, ali to što je pamte znači da je važna.

A naša je zadaća i obveza prema svima koji su za Rijeku živjeli i svima koji će za Rijeku disati, da im ne damo da zaborave. Za sve generacije koje će naslijediti djecu naše djece na tribinama važno je da zapamte 26.05.1999. Da zapamte i Krečka i podignutu zastavicu.

Ponos, čast, zajedništvo,bol, tuga… riječi su koje mi rabimo sjećajući se tog kobnog dana. Oni koji ne shvaćaju naše emocije vezane uz taj datum ne shvaćaju niti značenje tih riječi.

Komentari

komentari


Related Articles

Prognoza: Sunčano!

Dinamo – Rijeka 0:1 (0:1) Zagreb – Stadion Maksimir. Prva finalna utakmica Kupa Hrvatske. Gledatelja: oko 8.000. Vrijeme: oblačno. Suci:

Pobjeda za otvaranje sezone lova na naslov prvaka

Rijeka – Lokomotiva 2:0 (2:0) Rijeka – Stadion Rujevica. Utakmica 22. kola MAXtv Prve lige. Gledatelja: 3.200. Suci: Andrej Burilo,

Rijeka u lovu na novi trobod

Nakon uspješno apsolvirane kup utakmice, 11. prvenstveno kolo vodi Rijeku u Koprivnicu. U subotu od 19 sati Rijeka će snage