Sponzori i klub

25 lip., 2014 by S. Host

Print this article Font size -16+

“Social Sport” je 70 %-ni vlasnik HNK Rijeke, i može se reći, jedini financijer. Grad posjeduje 30 % udjela u vlasništvu, financira sa oko 4 000 000 kn održavanje stadiona, koji je u gradskom vlasništvu, te sa oko 700 000 kn podupire sam klub, pretežito omladinski pogon.

Na službenim stranicama kluba, reklamama oko samog terena, nalazi se točno 15 tvrtki, koji se nazivaju “Sponzori kluba”. I nije bitno dolazi li sponzorstvo kroz neku vrstu kompenzacije u uslugama koje te tvrtke pružaju ili “živom” novcu, već je stvar u tome da je netko ipak prepoznao priču i našao sebe u njoj. Polovici tih tvrtki sjedište čak ni nije u Rijeci, ali to ni ne treba čuditi. Na globalnoj mapi nečega što možemo nazvati Hrvatsko gospodarstvo, većina tih tvrtki ne igra značajnu ulogu, pa je samim time njihovo sponzorstvo klubu za pohvalu.

Rijeka, kao nekad industrijski grad, El Dorado za sve željne posla, izgubio je u posljednjih 25 godina preko 70 tvrtki sa minimalno 20 zaposlenih ljudi. Jugolinija, Torpedo, GP Primorje, Rikard Benčić, Riječka banka… samo su djelić nekad moćnog diva sa Kvarnera. I ako propast početkom 90-tih pripisujemo privatizaciji, prelasku iz jednog sistema u drugi, bilo čemu, trend nestajanja izvornih Riječkih firmi se nastavlja. Brand Lero je otišao, sada odlazi i Autotrans.

Grad Rijeka je jedva dočekao da se riješi još jednog utega, a u ovom gradu i tako nikad nije bilo razumijevanja za sport. A kada se i našlo, bolje da nije, jer atletska dvorana sa prekratkom stazom, nova sportska dvorana koja su urušava i udovoljava jedino koncertima, preskupi bazeni… ulaze u rubriku “Vjerovali ili ne”. Dvadeset tisuća nezaposlenih građana, opterećeni vlastitim problemima, rezignirano žive iz dana u dan, gledajući sve to oko sebe. No, u ovom gradu ima i uspješnih poduzetnika i “poduzetnika”.

Preostale jače firme grada nisu pronašle volje i želje, nisu vidjele u krajnjem slučaju, korist, od sponzorstva kluba. Riječki dres je bijeli, čist, raritet danas u svijetu, pa i kod nas. Klub koji je nastupao u Europa ligi, u nekoliko navrata rasprodao stadion, završavao na naslovnicama svjetskih medija i TV kuća, prepoznat kao pozitivna priča svugdje, osim doma. A nije baš da nema tvrtke koja nije dovoljno jaka da stane uz klub. S druge strane, neki kažu da klub nikad nije bio zatvoreniji, nepristupačniji. Takvim ljudima treba znati prići, udovoljiti im, prije svega njihovom egu.

Pa svakog navijača Rijeke mora zaboljet srce kad vidi reklamu RIO na Poljudu, kada ide u Konzum zbog sličica, a ne nominalno Riječke Plodine, kada nasljednica Riječke banke sponzorira sve osim Rijeke,a na spomen sponzorstva Luka Rijeka, Ljubljanske Olimpije, staje dah. Čak i u vrijeme apsurda kada je jedan HEP sponzorirao Dinamo i Hajduk, Rijeka nije bila ta. Tamo se vjerojatno ni danju nisu gasila svijetla.

Život u gradu na Rječini se sveo na biranje posjete između dva trgovačka centra, izlasku u kino, i odlasku na Kantridu. Bilo nogomet ili vaterpolo. I to je u većini to. Čak i za posjet nekom parku, sa dvije ispravne ljuljačke, morate upaliti auto i napustiti granice grada. Zato ne treba čuditi da se na Kantridi viđaju neka nova lica, niti ona trebaju nekome smetati jer “jučer” nisu bila tu. Bitno je da budu i “sutra”. A zar to nije dovoljno da se nađe interes za prezentaciju svojih proizvoda? Da se uključi u jedan projekt, priču, i bude dijelom svoga grada, nebitno bili rođeni tu ili ne. Jer ovaj grad je svima dao nešto što se novcem ne kupuje, dao je svoju dušu i srce.

Komentari

komentari

S. Host

More articles by S. Host