Stočni sajam

Međutim, problemi nastaju već od samog dolaska u Zagreb. Oko tisuću navijača iz vlaka, pojačani za određeni broj onih pristiglih osobnim automobilima, dolazi na južni ulaz maksimirske „ljepotice“ gdje se od dva moguća ulaza koristi samo jedan, neovisno o tome što se znalo da će broj pristiglih navijača biti jako blizak maksimalnom kapacitetu tribine. Zbog toga se na tribinu ulazi gotovo sat vremena, a dio navijača je ponovno zakasnio na sam početak utakmice. Pitanje koje se nameće je je li zaista bilo suviše nerealno od organizatora i MUP-a očekivati da ne posežu za sistemom koji je najlakši za njih, već da se pokuša napraviti sve kako bi se osiguralo zdravlje i život velikog broja ljudi koji su došli na maksimirski jug.

Nakon utakmice zagrebačka policija još jednom pokazuje apsolutni nedostatak razumijevanja psihologije mase te svojim postupcima umalo dovodi do nemilih scena većih razmjera, o kojima bi onda brujali svi mediji, trudeći se ocrniti navijače koji su u toj svoj strci pokazali zavidnu razinu samokontrole.

Već spomenutih tisuću ljudi iz Bijelog vlaka je dovedeno u ulicu širine petnaestak metara, sa svih strana okruženi policijom. Tu su, na kiši koja je pojačavala, ostavljeni preko sat vremena da čekaju trenutak kada će ih se ispratiti do željezničke stanice Maksimir, gdje je čekao vlak. Je li ikome od organa reda palo napamet da se te ljude u međuvremenu ostavi na tribini gdje imaju mnogo više prostora, pristup vodi i sanitarnim prostorijama? Očito je i takav način razmišljanja preapstraktan za vođe zagrebačke interventne policije koja je učinila sve da pokvari dobar dojam koji su ostavili riječki im kolege.

No, ni to nije sve. Nakon oko 45 minuta sa stražnje strane kolone, koja i dalje čeka dozvolu da krene prema vlaku, dolazi policijsko vozilo PU Zagrebačke (popularna „marica“). Isto pokušava proći kroz kolonu navijača te od njih traži da se sklone uz rub ulice. Uzimajući u obzir broj prisutnih i neveliku širinu prostora na koje su smješteni, to baš i nije jednostavan zadatak. Međutim, nakon ne više od desetak sekundi, pripadnik MUP-a izlazi iz vozila te prekomjerno koristi silu, guranjem i udarcima pokušava razmaknuti gomilu. Ne možemo se oteti dojmu kako se radi ili o kroničnom nedostatku inteligencije i poznavanju ponašanja mase, što bi isti morao imati nakon godina službe, ili o namjernoj provokaciji i ispoljavanju vlastitih kompleksa. Masa, kao i svaka druga, reagira samoobranom te dolazi do blažeg naguravanja i ispitivanja snaga s „momcima u plavom“.

Na svu sreću, situacija se privremeno smiruje te se policija povlači iza metalne ograde, koja ih sada dijeli od prvih redova kolone. Međutim, ni to im očito nije dovoljno. Kako i dalje traje verbalni rat navijača i policije, jedna osoba iz redova navijača izlazi ispred njih te im se, okrećući leđa policiji, obraća moleći ih za strpljenje i smirivanje tenzija. Tu neki novi junak iz policijskih redova pokazuje kako mu je stalo do očuvanja ljudskog zdravlja te javnog reda i mira pa s leđa pendrekom udara „mirotvorca“ iz navijačkih redova. Time još jednom provocira reakciju mase, koja je rastjerana upotrebnom “peper” spreja.

Tek nakon tih scena organi reda shvaćaju da traženjem sukoba i provociranjem gomile neće daleko stići te kroz desetak minuta kolona dobiva dopuštenje za kretanje prema vlaku. U vlaku su opet pripadnici riječke interventne policije i povratak za Rijeku prolazi bez i najmanjeg ekscesa.

Ovaj članak je mogao biti i mnogo kraći, ali želja nam je bila prenijeti cijelu situaciju promatranu iz prvog lica iz samog centra događaja. Treniranje sile policajaca, skrivenih iza uniformi i metalnih šljemova, postaje uobičajeni način ponašanja nekih pripadnika MUP-a o kojem treba govoriti kako bi se isti konačno identificirali i odstranili s tako odgovornog posla za očuvanje sigurnosti građana. Ovako, ostaje dojam da su navijači ništa drugo do stoka sitnog zuba kojoj vlasnici mogu raditi što god požele, sve kako bi zadovoljili svoje manijakalne potrebe. Zapravo, zbog nasilja nad životinjama se može završiti u zatvoru, kada ćemo dočekati dan da se isto dogodi zbog nasilja nad navijačima, dakle ljudima?

Slična situacija i s ostatkom navijača

Osim Bijelim vlakom i autobusima organizirano, mnoštvo navijača Rijeke u metropolu se uputilo i osobnim automobilima i kombijima u slobodnom aranžmanu. Procedura već godinama ista i – loša. Svi automobili i kombiji riječkih registarskih oznaka pod pratnjom se, nakon obaveznog zaustavljanja na naplatnim kućicama “Lučko”, prevozi do nikad dokraja izgrađene Sveučilišne bolnice. Ruglo na kraju grada služi kao “sigurno” parkiralište za sva vozila. U autobuse zagrebačkog gradskog prijevoznika (ZET) redovito se, ako je potrebno i silom, natrpa barem dvostruko ljudi od dozvoljenog kapaciteta. Slijedi ugodna vožnja bez ventilacije i dovoljno zraka od 45 minuta zagrebačkom obilaznicom. Povratak nakon izborene pobjede pretvorio se u pravi lakrdiju. Prekrcani autobusi, zbog nečije odluke, stajali su na parkiralištu dobrih sat vremena, navijačima i simpatizerima kluba nije se dozvolila niti kupnja vode u obližnjem dućanu. “Sigurnost i povjerenje”, slogan hrvatske policije niti ovaj put nije opravdao očekivanja onih koji ih plaćaju, svih hrvatskih građana, u ovom slučaju Riječanki i Riječana. Nakon sat vremena čekanja “Gotoda” krenulo se ponovo u jednako dugi “panoramski obilazak Zagreba”, ovaj put praćeni jakom kišom. Nedovoljno i loše organizirana policija navijače je doslovce istjerala barem kilometar prije blatnjavog nasipa zvanog parkiralište. Bez javne rasvjete, praćeni gustom kišom, navijači su u koloni prepraćeni do svojih automobila, povorka je više podsjećala na nečiji posljednji ispraćaj, niti najoptimističniji nisu mogli sakriti razočaranje i bijes prema postupcima zagrebačkih “plavaca”. “Bonus” je svakako i svaka zatvorena benzinska postaja na autocesti “Rijeka – Zagreb”. Voda se plaćala zlatnim dukatima… Brojni roditelji s djecom koji su se uputili prema Zagrebu drugi će put dobro razmisliti žele li svojim najmlađima pružiti “užitak” gostovanja u Zagreb, a naša djeca naša su budućnost…