Tko tebe uspjehom, ti njega klupom

07 lis., 2014 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

Prošlo je nekoliko dana od bitke za prevlast na Jadranu. Strasti se pomalo stišavaju, vidaju se rane i peru se lica ljudi koji su stoički izdržali sva poniženja i uvrede.

Divljaci s juga, s Tudorom kao predvodnikom krda, pokazali su još jednom da i uz svu tehnologiju svijeta čovjek nije odmaknuo daleko od svog iskonskog nagona. Tudor koji mrzi sve riječko, puca od ljubomore i zavisti što Hajduk nije niti do koljena Rijeci, umjesto da bude svjestan odgovornosti koju njegova funkcija nosi i pokuša barem malo utjecati na smirivanje strasti čini upravo suprotno. Iz očiju mu isijava mržnja dok mučki napada i divljaštvom liječi svoje frustracije.

Utakmica koja je odigrana u Dugopolju tako je umjesto nogometa ponudila scene primjerenije ulicama Bejruta ili Sirije, proključale strasti uništile su i ono malo digniteta koje je ostalo hrvatskom nogometu. Najtužnije u cijeloj priči je to što ovo nije izolirani incident, događaj koji je došao nenadano, prošuljao se ispod radara odgovornih bez ikakve naznake da će se odviti. Radi se o eskalaciji već dugo naelektriziranih odnosa između sjevera i juga naše obale, ali i posljednjem upozorenju prije nego se dogodi nešto mnogo gore od svega do sada.

Kada ne ide na terenu, promijeni borilište

Nakon svega jasno je da je “Predvodnik krda” shvatio da na terenu ne može parirati Rijeci i pokušava igru odvesti u drugom smjeru. Pokušava je prebaciti sa zelenog travnjaka u neke druge sfere. Sfere u kojima nisu važne taktičke zamisli, u kojima nije važno tko bolje dribla, u kojima nije važno tko može vise trčati… Sjeme bačeno od strane Tudora naišlo je na plodno tlo. Publika je spremno slijedila predvodnika. Na svaki Tudorov pokret tijela Torcida bi padala u trans i kao u ludilu trgala stolice i njima gađala goste. I igrači Rijeke bili su uvučeni u kolektivno ludilo. Izbjegavajući stolice nisu uspjeli kontrolirati igru i izgledali su kao boksači prije nokauta. Ošamućeni od brojnih udaraca teturali su po travnjaku preponosni da padnu. Srećom, sučev zvižduk koji je označio kraj prve runde došao je u pravom trenutku. Kek je između dvije runde uspio uvjeriti igrače da igru s tribina spuste na travnjak. Kao rezultat toga stigao je preokret koji nije bio potpun isključivo zbog ljudi u crnom.

I upravo su Kek i igrači pokazali i nama na tribinama kako reagirati na primitivizam koji su iskazali domaćini. Poznato je da mržnja stvara mržnju, da nasilje rađa novo nasilje. Ako prihvatimo ovaj najniži oblik ljudskog ponašanja pristajemo na njihovu igru. Pristajemo biti poput njih. S gnušanjem odbijam svaku usporedbu s tim hordama zla. Želim da se svako pozivanje na revanšizam i linč zaustavi. Jer tada će svi oni koji tvrde da smo isti biti u pravu i imati uporište za svoje tvrdnje. Ne želim da otvaranje Rujevice umjesto praznika nogometa postane bojno polje. Ne želim da svi oni koji tvrde da je posjećivanje nogometnih utakmica opasno budu u pravu. Ne želim sa suprugom voditi raspravu je li sigurno da povedem dijete na utakmicu. Roditelji razumiju o čemu pišem, oni koji to još nisu shvatit će sto želim reći jednoga dana kada to postanu.

Koje su stvarne posljedice?

Nije ovo prvi put u dugoj povijesti Jadranskih derbija da je došlo do navijačkih incidenata, i ptice na grani znaju za one recentne na Kantridi, bolji poznavatelji sjećaju se i još gorih scena, posebice krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Što je onda ovoga puta toliko drugačije? Odgovor je višestruk.

Kao prvo, ovaj susret je bio svojevrsni test spremnosti Hrvatske na novi, engleski tip stadiona. Stadiona bez tartan staze, visokih bodljikavih ograda i zaštitnih mreža, stadiona koji su napravljeni kako bi gledateljima pružili krajnji užitak gledanja nogometa, a ne ih tretirali poput teških kriminalaca, trpali iza rešetki i odvajali barikadama. Rijeka gradi takav stadion, točnije dva, prvi zamjenski na Rujevici, a onda uskoro i novi na Kantridi. Žalosti što je ovaj susret pokazao kako su takvi objekti ipak prenapredni, preliberalni i preotvoreni za hrvatske prilike.

Tu valja naglasiti jednu stvar, ne radi se ovdje o navijačima, ili kako ih neki vole zvati – huliganima. Na svakom stadionu u svijetu najvatreniji navijači su odvojeni od običnih gledatelja koji navijaju za drugačiji klub od njih i tu ne treba ni pomišljati da se to kod nas treba promijeniti. Nogomet je jednostavno takva igra, po pitanju navijača drugačija od bilo čega drugoga na ovome svijetu. Problem nastaje kada se takozvani obični gledatelji, ljudi smješteni iza klupa, ponašaju mnogo gore od tih „strašnih huligana“. A ne radi se o ljudima pokupljenim s ulice, koji nemaju pojma o nogometu, riječ je o Hajdukovim pretplatnicima, ljudima koji navodno vole nogomet i svoj klub. Podebljavam ovo navodno, jasno vam je zbog čega. Uostalom, da su isti svoje podigli svoje kockaste glave i na trenutak odvojili poremećene misli od rušenja, mogli su vidjeti kako na suprotnoj strani, pod Armadom, Hajdukovi igrači normalno izvode korner. Zanimljivo, jelda?

Druga stvar koja poziva na oprez je to što je ponovno dokazano kako domaći suci ili nemaju hrabrosti, ovlasti, autonomije, ili nisu sposobni prepoznati situaciju kada treba prekinuti utakmicu i stati na kraj šaradi. Pokazalo se to već puno puta, nekada je trebalo stati zbog vremenskih uvjeta, nekada zbog stanja travnjaka, a, kao i ovoga puta, nekada zbog događanja na tribinama. Međutim, po naputku HNS-a, utakmice su se prekidale zbog skandiranja, verbalnog delikta, u čije postojanje valjda nitko osim vrlih službenika tog istog HNS-a ne vjeruje, ali kada je riječ o fizičkom deliktu, narušavanju sigurnosti igrača, stručnih stožera i ostalih gledatelja onda valjda nije uputno prekinut susret. Gospodo iz Rusanove, što je Vama? Shvaćam da ste toliko zavedeni u svojoj samodopadnosti, vlastitim financijskim, političkim i inim interesima pa ne želite vidjeti da svojim manijakalnim potezima rušite hrvatski nogomet, ali zar Vaša slijepost seže toliko daleko da Vas u potpunosti nije briga za ljudske živote? Ako ste već toliko hladni, razmislite o svojoj guzici, to Vam ide najbolje. Svojim nedostatkom reakcije ste odgovorni za svaki potencijalni gubitak života na našim stadionima, pa time i prvi u redu kako bude trebalo podizati tužbe za ubojstvo iz nehata. Iskreno se nadam da takvu tužbu nikada nećete dobiti, ali ne zato što mi je žao Vas, već zato što niste vrijedni toga da netko zbog Vas izgubi život.

Nadalje, ovaj susret je još jednom pokazao i raskrinkao staru hrvatsku boljku, a to je zavidjeti uspješnijem od sebe i marginalizirati, osporavati njegov uspjeh. Mogu navijači i simpatizeri Hajduka to osporavati na sve sebi znane načine, ali činjenica koju neprestano dokazuju je to da ih uspjeh Rijeke boli. Hajduk je pao možda i na najniže grane u svojoj povijesti, od nekoć snažnog kluba s povremenim zapaženim europskim izletima postao je frustrirani klubić s gomilom unutarnjih problema. Kao ilustraciju toga, spominjem najnoviji primjer. Uprava i vodeći ljudi Hajduka bez problema ulaze u medijski rat s Gradom Splitom i obrnuto, sporan je travnjak, sporni su novci koje Hajduk duguje Gradu ili Grad Hajduku, sporno je upravljanje stadionom, sporna vjerojatno nije samo nužnost postojanja radnih večera i cateringa. To valjda paše i jednima i drugima. I ništa ne bi bilo čudno u ovoj priči da Grad Split nije većinski vlasnik Hajduka. Dakle, većinski vlasnik nema kontrolu nad svojom imovinom, nju vode predstavnici ljudi koji zajedno nemaju niti 20% vlasništva. Tu dolazi u fokus zaslijepljenost i selektivno raspoznavanje činjenica onih koji, navodno, vole Hajduk. Svoje dvorište odavno očistili nisu, a virenje u tuđe im je draže od svega.

U svakom kukolju ima žita

Isključivost nikada nije dobra, pa treba naglasiti i kako je dio Hajdukovih navijača osudio mučne scene i divljanje pojedinaca. U svakom žitu ima kukolja, vrijedi i obrnuto. Ne pada mi napamet tvrditi kako su svi navijači Hajduka rušilačka horda, osobe ekstremnog antisocijalnog ponašanja, a što se može reći za bacače stolica s ramena. Ono što ostaje činjenica je da Hajdukovci moraju očistiti svoje dvorište, distancirati se od onih koji ne žele dobro nikome, očito niti svojem klubu, kojeg navodno vole. Oni otvorenog srca i poštenih namjera će uvijek biti prihvaćeni u Rijeci, sve zlo koje će doživjeti sastojat će se od poneke navijačke pošalice i smijanja na račun igre ovog ili onog igrača. Nešto što svi volimo u nogometu, zbog čega je nogomet poseban. Problem su oni koji uporno vire u tuđe dvorište i to koriste kao podlogu za mržnju.

A to što vide u tuđem, Rijekinom, ih boli. Pokušavali su najprije osporiti to da će Damir Mišković uspjeti financijski konsolidirati klub s Kantride, kada im je to propalo probali su ići s pričom kako će se mijenjati grb i boje. „Mudrih“ opravdanja zašto je riječka priča lošija od one splitske je sve manje, padaju kao kule od karata, a nervoza na Jugu raste. Rijeka je postala mnogo igrački jači, organiziraniji, financijski zdraviji klub, klub s dalekom boljom perspektivnom od nekadašnjeg velikana iz Splita. Tome više nema nikakvog spora, Rijeka to svakim danom i utakmicom dokazuje, ali u rječniku prosječnog Hrvata vulgaris ne postoji tako nešto kao čestitati na tuđem uspjehu. Prosječan Hrvat, Dalmatinac, Hajdukovac, je jalan, gnjevan, bijesan i mrzi, zato što je netko bolji, sposobniji, zato što on sam ne zna, ne može, nema kapaciteta. Najlakše je za svoju nesposobnost okriviti drugoga, malo tko zna pogledati se uistinu u ogledalo.

U jednu pjesmu zajedno svi!

Na sreću, čvrsto vjerujem da je prosječan navijač Rijeke ipak na razini iznad tog već opisanog Hrvata vulgaris, karakterističnog za neka južna podneblja. Zato pozivam svih da na mržnju, rušenje, vrijeđanje odgovore na najbolji mogući način, još većim uspjehom. U veljači će Hajduk gostovati na Rujevici. Idealna je to prilika da pokažemo ne koliko smo bolji, nego koliko su oni manji. Pokažimo da smo ljudi, naglasimo sve svoje dobre strane i izložimo ih cijeloj Hrvatskoj, Europi, Svijetu, neka ih vidi. Ugušimo jal s Juga igrom, trkom, borbom, glasnim pjevanjem, navijanjem, bodrenjem svog kluba. Neka se tada Rujevica trese, a s njom i igrači Hajduka. Ali ne od straha, već strahopoštovanja. Prvo možete zavrijediti i ako ste manijak koji noću hoda gradom s nožem u ruci, drugo se zaslužuje svojom moći, znanjem, sposobnostima.

Ne želim da gradom koji teče poteče mržnja. Želim da ovu mržnju pobijedi ljubav. Ljubav prema gradu, prema klubu i prema našem kraju. Prihvaćajući njihov poziv na igre bez granica gubimo. Gubimo utakmicu u kojoj od početka vodimo i pobjeđujemo. Utakmicu u kojoj je jasno da su Riječani i navijači kluba s Kantride daleko iznad mjesta koje ga okružuje. Mjesta gdje je sve važnije od tolerantnosti i poštenja. Mjesta gdje divljaci i kriminalci nisu pribijeni na stup srama već se slave kao heroji. Prihvaćanjem poziva na njihovu igru riskiramo da padnemo u njihov svinjac i uprljamo blještavu bijelu boju našeg dresa. Ne postoji deterdžent za rublje koji će isprati ono sto uprljamo. Možda će mrlje malo izblijediti ali zauvijek će ostati tragovi.

Prije nekoliko dana Marko Tomaš je u svojoj kolumni savršeno opisao nas koji volimo Rijeku. Ja želim da ostanemo onakvi kakvima nas je doživio. Pristojna mala Hrvatska. Neka u Rijeci uvijek bude pankerski festival. Lake note i festival niskih strasti prepustimo onima koji još nisu dosegli naš stupanj civilizacije. Imamo kapaciteta za jako puno, ostvarimo ih.

U tome nas neće spriječiti niti jedna boca, grota, stolica. Neka se djeca, koje je na svu sreću sve više na utakmicama Rijeke, iz prve ruke uvjere koliko je Rijeka jaka. Kao klub, grad, i ono najbitnije, svaki pojedinac kao čovjek. Jer, kao što nas je protekli Jadranski derbi uvjerio, puno je ljudi, ali malo tko je Čovjek, s velikim slovom. ‘Ajmo Rijeka, budi ono što jesi, avangarda koja traje, fanatično ljubi, voli i ne da na svoje, dok je svijeta, vijeka i primorske grote!

Autori: A. Hader i F. Stojanac

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri