Gene(Ri)racijska
Godine lete… Iako se tješim da mi je trojka još uvijek predznak,polako se priprema prepustiti svoje mjesto četvorci. Kroz sve te godine mnoge stvari su se promijenile, neke na bolje, neke na gore, a na nama je da se nosimo sa time. A upravo kroz nogomet, moju, našu Rijeku, spoznaš koliko je svijet drukčiji.
Gledajući svog sina kako sićušnim ali spretnim ručicama prebacuje kanale i istovremeno prati više utakmica, vraća mi sjećanje na moje djetinjstvo. Nedjelja, tri sata popodne, i tranzistor. Oko njega muškarci u bijelim kanoćerama, u ruci čaša bevande a u ustima cigareta. Pepeo nitko ne trese. Na stolu maleni papirići sportske prognoze, poredani jedan pored drugog.Iz te čarobne kutijice dopiru glasovi, meni ne odveć razumljivi, ali po pogledima odraslih,znam da je nešto bitno. Sjediti u kutu, biti dio njih, velika je čast i privilegija. Makar to značilo svako malo spustiti se u konobu po još vina. Svakim povratkom i spuštanjem bokala na stol primjećivao sam sve više zgužvanih papirića. Briškula i trešeta za stolom bili su znak da su utakmice gotove. A onda još čekanje deset sati navečer i sportskog pregleda, na crno-bijelom EI-Niš, dijagonale…davno je to bilo. I to ako je sreće da stigne izvještaj iz neke vuko…,hm… da.
Ulazeći u sobu svog juniora da mu poželim laku noć, osvrćem se oko sebe. Pravo svetište Rijeke. Na zidu više šalova, dresovi, majice, posteri, autogrami. Na podu potpisane lopte, na stolu album sa sličicama. Među tim šalovima, jedan je i moj. Vuneni,plavo bijeli. Davno su ga isplele vješte ruke moje none, biti će za jedne duge zimske večeri. Da ga mogu naći, bilo bi tu mjesta i za moj prvi “dres”. Bijela majica i iza, malo nespretno, zašiven broj sedam. Zašto sedam? Jer ga valjda bilo najlakše ušiti. Imao je dres i grb, kako ne. Uostalom, kakav je to dres bez grba. Upravo zbog tog grba, dres sam nosio sa posebnom pozornošću i pažnjom. Njega je predstavljala značka Rijeke, i svaki nesmotreni pokret davao mi je do znanja koliko je ljubav bolna.
Kada smo na Kantridi, malac sa posebnom pozornošću, koncentrirano prati događanja na terenu. No, u posljednje vrijeme sve mu više pogled odlazi prema Zapadu. Pjesme (i psovke, nažalost) je odavno naučio, a uz vatromet, Armadine koreografije, bakljade i dimne su mu “Top”. Pa slijedom događaja,logično je i njegovo pitanje kad ćemo “tamo”. A od kad sam “tamo” bio kao doma, puno se (ni)je promijenilo. Pamtim da su preko Zapada za vrijeme bivše države ulazili i gostujući navijači. Bile su betonske tribine, a nekako sa dolaskom samostalne države dolaze i legendarne spitke. More šalova Napolija i Lazia zbog istih boja, semafor na “palentu”, navijanje bez razglasa, uz nevjerojatnu količinu baklji i dimnih. Tu su još bile i role papira, bambus na “Pojilu”, ali i bodljikava žica na vrhu ograde. Bilo je i utakmica kada si sjeo sa frendom na tribinu, i u čitavom redu nikog pored vas. A otuširali ste se prije utakmice. Ne zajedno, naravno.
Uočava ovaj moj sve i svašta. Pa tako pamti koje kopačke nosi koji igrač!?!? Po boji ih raspoznaje. Iako sam se nagutao narančastog dima, i tko zna čega još, uvijek sam na terenu vidio isključivo crne kopačke. Suci su bili u crnome, Rijeka u bijelom, poznatih marki poput Yase i Torpeda. Danas na dresu nemamo reklame, no ja pamtim dvije, ključ Riječke banke i Creamcaffe. Na poluvremenu nije Joso zabavljao publiku već je Gashi sa karijolom vapna iscrtavao linije na terenu. Ponesen publikom, nerijetko je prebacio normu. Igralo se s jednom loptom, i ako bi završila na tribini igrači su tužnim pogledom molili da im se vrati igračka.
No srećom, za tugovati nije imao previše prilike. Rijeka danas niže pobijede, podižu se trofeji, a ako ima suza, to su radosnice. A tekle su prijašnjih godina neke druge, pogotovo tamo na prijelazu stoljeća. Priča o podignutoj zastavici već je mnogo puta ispričana, i svatko je to doživio i nosio se na svoj način. Taj dan je cijela Rijeka bilo jedno tijelo, osim par pojedinaca, u dresovima. U toj euforiji, zanosu i nadi,krenuli smo na svojevrsni “križni put”. Pješke do centra grada,okupljanje na Korzu, pa ponovo hodajući,uz pjesmu,posred ceste do Kantride. Nepregledna kolona ljudi koračala je ponosno,vjerovala i nadala se. A znamo što je “nada”… Netko je htio drukčiji ishod, da se vesele neki drugi, ali kaže se da je svatko kovač svoje sreće. A kada imaš u vlastitim redovima one koji ne žele sreću, protivniku je put olakšan.
Medijski i marketinški je nogomet danas, a samim time i Rijeka, puno više praćen. Doći do nekog suvenira, artikla, nije prevelik problem. Ukoliko ste kreditno sposobni. No nekad je to bila znanstvena fantastika. Imati najobičniji poster kluba zalijepljen na zidu, poput dobitka na Lottu. Kupovali su se zagrebački “Sprint” i beogradski “Tempo”, u nadi da će biti objavljen poneki članak o voljenom klubu, a kamo li poster. “Tempo” je imao više postera, čak i Jumbo izdanja, a imena klubova su se pisali po Vuku, npr. Mančester Junajted. Poslije se pojavila i riječka Tribina, što je izazvalo oduševljenje među navijačima. U “điru” su bile i kolaž fotografije navijačkih skupina, veličine kartuline.
Suditi o vremenu nema smisla a ni potrebe. Ostaje nam sjećanje i poneka uspomena na proživljeno djetinjstvo i mladost na našoj Kantridi. No, gledajući promjene oko nas, neosporno uspoređujemo stvari i događaje. I ne moramo žaliti ni za čim. Imali smo čast i privilegiju odrasti ispod stijena, dati klubu dio našeg života. A tu se nije ništa promijenilo, to činimo i dalje. Tek jedna od mnogih generacija koja je rasla i koje će tek rasti za naš voljeni klub.
Komentari
Related Articles
MERCATO (2/3)
Prvi dani ljeta godine 2013. nisu ni naslućivali što nas čeka u narednoj sezoni. Rijeka je u zadnjim kolima igrala
Potpisao Mislav Oršić
Rijeka je dobila novog igrača, riječkim novinarima danas je predstavljen Mislav Oršić, bivši ofenzivni veznjak zaprešićkog Intera i talijanske Spezije.
Seka pala, braco plače
Rijeka je upisala još jednu pobjedu u susretu protiv Dinamove sestrice, Lokomotive. Da je pravde, da ovo nije HNL, da
