Karolina

Karolina

Odlučnim pokretima Karolina je raščešljavala svoju dugu, smeđu kosu. Malena četka s mahagonijskom drškom zaranjala je u snopove svježe opranih vlasi, nestajala pa se ponovno pojavljivala, uživala u borbi u kojoj pobjednika nema. Velike smeđe-zelene oči vragolanski su bježale ogledalom, razgledavale malenu, stvarima koje nikada neće koristiti prenatrpanu sobicu stana u potkrovlju. Znala je što će vidjeti, ali samozadovoljstvo time što je sve to njeno, samo njeno, tražilo je to od nje.

Karolina će uskoro napuniti četerdesetu, ali gotovo ništa na njenom tijelu ne odaje protok vremena. Bila je svjesna da je oduvijek imala dobro dupe i noge, a s godinama se oslobodila davno ugrađenog srama i naučila istaknuti svoje prednosti. Nije imala najveće grudi među svojim prijateljicama, ali njene su bez ikakve pomoći lakoćom prkosile zovu gravitacije i godina. Da, Karolina je zgodna žena i s tim se izrazito ponosi.

Međutim, Karolina ima tajnu. Nije to klasična tajna zbog koje se sklapaju zavjeti šutnje, a učesnici urotnički pogledavaju, uživajući u svom superirornom znanju. Radi se o tajni koja je svima pred nosom, vrišti da bi bila primjećena, samo što neki ne žele gledati u tom smjeru. Karolinina tajna je njen način života, izvor sreće, izbor načinjen još u davnoj mladosti.

Dok su sve njene prijateljice nanosile debele naslage šminke, navlačile sjajne najlonske čarape da svjetlucaju ispod rubova prekratkih haljina, Karolina je stavljala trenerku i odlazila na utakmice. Ekskluzivno muški svijet nogometa, navijanja, bezbrojnih pivi i oronulih autobusa koji su ih odvozili na gostovanja oduvijek joj je bio draži. Možda tome treba zahvaliti svome ocu koji je htio sina, pa u nedostatku istoga svoju najveću ljubav pored njene mame odlučio podijeliti s njom, tada malenom curicom s dvije pletenice na čijim su krajevima ponosno stajale roze ukrasne mašnice.

Mame odavno više nema, a i tata je napustio ovaj svijet prerano, tek što se počela odvajati od njegovog uvijek zaštitničkog pogleda.  Htjela je vjerovati kako je oboje gledaju, ponosni na to kakva je osoba i sretni zbog svega što je postigla, ali koliko god takva pomisao bila utješna, znala je da nije realna, da je na ovom svijetu sama i da nema nikakve pomoći „s one strane“.  Je li održavanje uspomene na oca bio razlog njenom zaluđenošću nogometom? Možda, ali definitivno ne jedini.

Osvojio ju je osjećaj pripadnosti nečemu većem, grupi ljudi koja voli iste stvari kao i ona, drži se skupa i pazi jedno na drugo. Sjećala se ljubomore svojih prijateljica i zlobnih tračeva onih koje to nisu bile, sve zato što je ona bila ta koja je vrijeme provodila s mnogim njihovim simpatijama i mladenačkim ljubavima. Nije im išlo u glavu što njene zakovicama ukrašene traperice i prljave bijele tenisice imaju protiv njihovih skupocjenih haljina i parfema. Uzalud je objašnjavala kako su joj to prijatelji, kako je ljubav prema Rijeci iznad svega. Nije uspijevalo, nekima nije suđeno da ikada razumiju.

Biti dijelom riječkog Zapada bilo je više od mladenačkog hira, načina na koji je slomljena djevojka tražila ljubav i izgubljenu obitelj. I sada, gotovo trideset godina kasnije, i dalje je osjećala jednaki ushit i sreću kada bi stala uz te momke i poneku djevojku, ponos dok je gledala neke nove klince, nove životne priče s potpisom Zapada. Da je bilo malo više sreće mogla su to biti i njena djeca, ali nije previše žalila. Opet, nekima jednostavno nije suđeno.

Dok je izlazila iz svog novokupljenog stančića u potkrovlju, uzetog na kredit koji će zauvijek otplaćivati, stisnula je plavo-bijeli šal u ruci i nasmiješila se. Valovi smeđe kose zavijorili su na povjetarcu, a duge noge počele grabiti uvijek istih 746 koraka do mjesta gdje će stare rane nakratko prestati boljeti. Danas se opet vraća tamo gdje je sve počelo.

Komentari

komentari


Related Articles

Rijeka 2 završila druga

Uranjenim gostovanjem na Maksimiru kod druge momčadi Dinama, druga momčad Rijeke završila je sezonu. Miroljubivih 0-0  potvrdilo je  prvo mjesto

Tvornica budućih uspjeha

Generacije i generacije Riječana, zaljubljenika u sport, a posebice nogomet, sanjali su da bi jednoga dana mogli prošetati do mjesta

“Kmečanje” kao nacionalni sport

Negdje oko ponoći, tek nakon završetka utakmice u Brazilu zazvonio je telefon kod jednog uglednog gospodina u Splitu. S druge