Nit jaglaca, a ni visibaba

12 pro., 2014 by S. Host

Print this article Font size -16+

Porazom u Sevilli završen je ovogodišnji nastup Rijeke u Europi. Može se reći –  očekivano, mada u navijačima uvijek tinja nada do posljednjeg trena, vjera u nemoguće. Koliko su vjerovali igrači u prolaz, onako iskreno, nećemo saznati. Uvijek postoji izgovor, usporedba kluba, lige, uvjeta i inih stvari, nama je najomiljenija: “Gdje smo bili prije dvije godine?”.

Ako gledamo samo ovih 90 minuta, Rijeka je igrala utakmicu za prolaz skupine. U gostima. I to je jedino bitno. Igrači su svojom igrom došli u poziciju da odlučuju sami o svojoj sudbini, ali ta sudbina je i naša, svih koji vole bijelu boju. Tada se zaboravlja, niti se želi znati tko je s druge strane, želi se samo pobjeda! A u toj utakmici nisu bili dobri, bili su loši… jako loši. Smušenost u veznoj liniji, mnogo trke u prazno, ispadanje iz bloka, preduga odsutnost s terena u trajanju od nekih 50-tak minuta. I uz sve to, stvorene četiri prilike, moglo bi se reći i matne, ali neiskorištene. Kako je poraz značio i eliminaciju, ovo je neuspjeh.

Ako izađemo iz okvira samo ove utakmice, dobivamo drukčiju sliku. U odnosu na prošlu sezonu, Rijeka je napredovala. Prošlosezonsko posljednje mjesto zamijenjeno je sada pretposljednjim, bodovni saldo je gotovo udvostručen. Protiv Rijeke protivnički treneri na travnjak šalju svoje najjače postave, rade taktičke promjene u igri, vade napadače i stavljaju obrambene, koriste se svi načini da se očuva eventualni pozitivni rezultat. Ova sezona etablirala je Rijeku na europskoj nogometnoj karti, pomalo postajemo konstanta s tendencijom rasta u narednim sezonama, skauti posjećuju Kantridu, igrači se razmatraju kao pojačanja velikim inozemnim klubovima.

Upravo poradi toga bitno je da su u ovakvim utakmicama, odlučujućim, ti igrači na visini, one su potvrda, konačni “mig” da netko otvori novčanik i plati za nekog npr. 10 milijuna eura, uz plaću, opet npr. 2 milijuna …isto eura. One su potvrda da bahato možeš odbiti (opet npr.) “tamo neki” klub iz Premiershipa, jer igrač(i) smatra(ju) da je/su bolji. No nije grijeh ako od nekog ima bolji. Uvijek ima. Prihvatiti realnost realno, staviti sebe u okvire gdje spadaš, uz želju da ideš dalje. Prema vrhu. Ali ima različitih vrhova.

A vrh Rijeke je ovo. Realno, igrajući iz tjedna u tjedan po nečemu što samo u našoj državi nazivamo stadionima, prvenstvu s dva i pol kluba, gdje se događaju takve stvari da nam se smiju ljudi iz država koje završavaju na -stan, gdje se prvak države (koliko treba godina) blamira gdje god igra, a nominalno drugi, ili prvi, zavisi tko kako i kada piše svoje povijesne knjige, klub u Hrvata igra utakmice po potrebi, tj. naredbi. Iz takvog okruženja isplivati, i doći na korak do povijesnog uspjeha, što prethodnima nije uspjelo, niti će teško ikad uspjeti, je čudo!

Ovakvim planom, sljedeće godine bi trebali izboriti drugo mjesto u skupini EL. Ok, prerano i presmjelo. No, sve do sada ukazuje da idemo prema tome, korak po korak. Slavlje nakon pobjeda da, no ne euforija. Tuga nakon poraza, velika, prevelika… no ne i tragedija. I iz svakog poraza izvući pouku, priznati pogreške, naglasiti ih, i pokušati ispraviti. Jer nije dobro od poraza stvarati pobjede, i stalno biti dijete sreće. Rijeka odlazi na europski zimski san, a branje jaglaca na proljeće po nogometnim terenima prepušta boljima od sebe. Za sada.

Komentari

komentari

S. Host

More articles by S. Host