O pretplati i najjačem glasu Kantride

28 lip., 2015 by A. Žic

Print this article Font size -16+

Kao svaki pravi hrvatski domoljub i trudbenik, naravno da sam protekli petak uzeo slobodan dan i “spojio“ vikend sa blagdanom koji se zgodio u četvrtak. Dan državnosti 25.6. Taj datum u mojoj osobnoj povijesti je prilično značajan, jer sam točno prije dvadeset i četiri godine na isti dan dezertirao iz JNA. Služio sam vojni rok u Novom Sadu čiji se korpus spremao na ubilački pohod prema Vukovaru. Nije mi se svidjela njihova ideja te sam “nestao“ pod okriljem lipanjskog plavog jutra hvatajući autobus za Rumu, a zatim vlakom prema Vinkovcima za Zagreb. Živio sam u strahu od vojne policije i saznanjem što se u ratna vremena događa dezerterima. Prolazeći ravnom Slavonijom zateklo me odcjepljenje Hrvatske iz Jugoslavije što ju je proglasio Sabor. Ono što se dalje dogodilo predobro je poznato.

Kako god , petak sam iskoristio za odlazak na zapadne blagajne Kantride u htijenju produžetka članske iskaznice. Kako nisam imao pretplatu za minulu sezonu, spremao sam se za kupnju iste u srijedu 01.07.

Mlađahni blagajnik, ničim izazvan ponudio mi je pretplatu po povlaštenoj cijeni od 850 kuna za tribinu I2 unatoč pravilima o kupnji koja izričito navode da se mora posjedovati I ČLANSKA I PRETPLATA za proteklu godinu da bi se ostvarila takova prava.

Iznad moje glave stvorio se upitnik veličine obližnje Učke. Tko je tu sada lud? Zapitao sam se. Prije desetak dana otišao sam u Upravu i tamo mi je nadasve ljubazna službenica pojasnila da nema šanse kupiti pretplatu po povlaštenoj cijeni samo sa člankom iskaznicom ili samo sa pretplatom.

I zato sam sretno i berićetno kupio ponuđenu pretplatu za I2 tribinu, pospremio je u zakrpani džep traperica. Potom sam se sa kumom uputio u lučicu s namjerom da “zalijemo“ iznenadni dobitak. Sve po alanfordovskom postulatu “ Tko dobije dobitak, izgubi gubitak“. Ili tako nekako.

Poručili smo dobri naš stari, domaći Staropramen i odmarali oči na zibajućim barkama usputno osluškujući priče o ribanju i ribarskom prigovaranju lokalnih moreljubaca.

Stol do našega zauzeo je živopisni lik. Nosio je majicu na crveno-bijele kockice sa motivima Ožujske pivovare. Oko vrata objesilo mu se teško zlatno raspelo, kompas i naočale. Na stolicu je naslonio štaku oko čijeg drška se ispreplela gomila ključeva, a sve sa privjescima hrvatskog znakovlja različitih povijesnih razdoblja. Blagorečeno ne baš trenutačno politički korektnih. Golema čekinjava brada uokvirivala mu je oštru fizionomiju. U mahu sam ga prepoznao, premda ga nisam vidio barem dvadesetak godina.

Kum i ja smo poveli priču o Albancima i Škotima te koga od njih je bolje dobiti u 2. pretkolu. Ljudina do nas nije izdržala ćakulu o Rijeci i odmah se pridružila razgovoru.

“Zvali su me Brada i imao sam najjači glas na Kantridi“, ponosno nam je obznanio. Bio je nedvojbeno u pravu. Sjećam se da je uvijek stajao na zapadu, podno semafora i kada bi zarikao zasigurno bi ga čuo radnik u 3. Maju bez obzira na buku pneumatske bušilice u neposrednoj mu blizini. Činilo se da je tata Brada imao ugrađeni megafon mjesto glasnica. Uvijek nas je uveseljavao duhovitim dosjetkama upakiranim u svoj gromki kliktaj. Jednom prilkom na Bradu su drugovi milicioneri nahuškali dresiranog ovčara. Brada je kriknuo na najboljeg čovjekovog prijatelja ( osim kad nije u službi organa reda), ,a dotična je vreća buha podvinula rep i utekla glavom bez psećeg obzira u nepoznatom smjeru. Vjerojatno ga još uvijek traže. Brada zbori da ga muče križa te stoga već sijaset godina i više ne pohodi utakmice Rijeke. Također, poispadali su mu zubi, stavili mu dentijeru koja mu onemugućava usmeni izražaj i shodno tome izgubio je volju za utakmicama. Prepoznao sam mu tugu u očima, dok nam je to govorio
.
On je jedan od mnogih likova što su zapad stadiona Kantride obogaćivali svojom pojavom. Uz Aljošu što se nespretno pentrao na ogradu uz obijesne povike rulje, Mile Motora, Tonija Gitare i mnogih drugih nikada zaboravljenih legendarnih kreatura.

Bila su to “dobra stara vremena“.

Pozdravili smo se srdačno s Bradom. Volio bih da mu čujem glas na Ruji, gore sa vrha istočne tribine, a svi Škoti, Albanci, Švabe, Rusi, a napose Turci odmah bi iz primarnog straha od Bradinog urlika neprijeporno sami sebi uvalili loptu u mrežu. I to nekoliko puta.

Poživio ti meni Brada još mnogo godina i dođi koji puta, pa makar šutio.

Mi tvoji nasljednici, Armada i ostala braća i sestre derat ćemo se iz petnih žila mjesto tebe.

Kako ono ide, Brada?

Hoću Ri, hoću Je, hoću Ka. Rijeka, Rijeka, Rijeka!!!

Komentari

komentari

A. Žic

More articles by A. Žic