Starac i more

Starac i more

Ima tamo na “zapadu” grada jedan stadion, taj “sakralni” objekt kojeg Riječani zovu “dom”. Prirodni amfiteatar uklesan u stijene, a stiješnjen uz more, prošle je godine proslavio 100 godina svojega mukotrpnoga života. Da, mukotrpnoga. Čega se sve taj umorni starac nagledao samo, teško je i prepričati. 100 godina je prošlo, a on i dalje uslužuje svoje sugrađane i dijeli im svu pažnju ovoga svijeta. Svakoga jutra se probudi, zelen, plav i bijel naravno, te mu u naručje redovito dolazi tisuće potomaka, njegovih Riječana i svih koji se tako osjećaju.

Mnogi su godinama, u vlastitoj nemoći tražili način da prekriju neuspjeh pa su spominjali kako je starac začet na indijanskome groblju. Ipak, bile su to “prazne priče” o prokletstvima, to dobro sada vidimo. On je star, ali je mudar. Ipak, starac nam je umoran. Stisle su ga godine, nagrizlo ga je more, popucale su mu umorne žuljevite ruke i počele krvariti. Više ni svoje unuke ne može posluživati, a čim padne kiša on se mora svima ispričati, jer taj teret više ne može nositi. Svi oko njega pate zajedno s njim, veselje se pretvara u iščekivanje, i teret postaje pretežak. Kao da je znao kako je kucnuo čas da i on ode. Pa možda i pravedno, jer, zaslužio je da se odmori.

Da se odmori od silnih krampona koji su godinama “rovali” po njegovoj koži, da malo odmori uši od neprekidnog ritma bubnjeva sa “zapada” i glasnog huka koji se godinama odbijao od stijena. Neka predahne od silnih automobila koji su se stiskali uz njegova njedra i tisuća duša koje su mu bile u naručju cijeloga stoljeća. Neka sjedne uz more još jedanput i uživa u najljepšem pogledu.

Mjesto će prepustiti mlađem dečku. Sve mu je već prepričao, sve mu je objasnio. Siguran je starac da će “klinac” odraditi sjajan posao na njegovome mjestu u narednih 100 godina, a da će svi oko njega i na njemu biti sretni i zadovoljni. Nama unucima ostaje divna uspomena i sjećanje na neponovljivih prvih 100 godina priče koja se tek sada “zalaufala”. Taj stari barba nas je nasmijavao, znao nas je i rasplakati…o da, bilo je i toga možda i previše, ali i to su uspomene. Pričat će njegovi Riječani kako im je bilo toplo u njegovom naručju i kako su se osjećali sigurno, baš sigurno.

Starac sa zapada grada na Rječini polako ali sigurno moli da ga pustimo na odmor. Daje nam doznanja da je došao trenutak rastanka i samo je pitanje vremena, sutra, prekosutra… Plakat ćemo i žalit ćemo, ali bit ćemo i sretni, jer ono što nam je on podario u tih 100 godina nećemo nikad moći izbrisati.

Podario nam je Rijeku, a Rijeka nam je podarila dobrog starca (nonića) koji je proživio sa nama bonace i nevere te će nam ostati u srcu cijeloga života. Hvala mu na tome…

Komentari

komentari


Related Articles

Nova Kantrida, san postaje java!

Iako je tek za navečer najavljena prezentacija novog stadiona Novi List je već objavio jednu od fotografija kompjuterske simulacije budućeg

Reagiranje

Gospodin Ranko Stojanac je na adresu uredništva portala uputio sljedeći mail u kojem reagira na tekst koji je objavio portal povodom

Gostujući kavez smutnje

Proteklih nekoliko dana se poprilična “buka” digla nakon što su na forume i portale izašle fotografije gostujuće tribine na stadionu