Starac i more

12 svi., 2015 by C. Brozović

Print this article Font size -16+

Ima tamo na “zapadu” grada jedan stadion, taj “sakralni” objekt kojeg Riječani zovu “dom”. Prirodni amfiteatar uklesan u stijene, a stiješnjen uz more, prošle je godine proslavio 100 godina svojega mukotrpnoga života. Da, mukotrpnoga. Čega se sve taj umorni starac nagledao samo, teško je i prepričati. 100 godina je prošlo, a on i dalje uslužuje svoje sugrađane i dijeli im svu pažnju ovoga svijeta. Svakoga jutra se probudi, zelen, plav i bijel naravno, te mu u naručje redovito dolazi tisuće potomaka, njegovih Riječana i svih koji se tako osjećaju.

Mnogi su godinama, u vlastitoj nemoći tražili način da prekriju neuspjeh pa su spominjali kako je starac začet na indijanskome groblju. Ipak, bile su to “prazne priče” o prokletstvima, to dobro sada vidimo. On je star, ali je mudar. Ipak, starac nam je umoran. Stisle su ga godine, nagrizlo ga je more, popucale su mu umorne žuljevite ruke i počele krvariti. Više ni svoje unuke ne može posluživati, a čim padne kiša on se mora svima ispričati, jer taj teret više ne može nositi. Svi oko njega pate zajedno s njim, veselje se pretvara u iščekivanje, i teret postaje pretežak. Kao da je znao kako je kucnuo čas da i on ode. Pa možda i pravedno, jer, zaslužio je da se odmori.

Da se odmori od silnih krampona koji su godinama “rovali” po njegovoj koži, da malo odmori uši od neprekidnog ritma bubnjeva sa “zapada” i glasnog huka koji se godinama odbijao od stijena. Neka predahne od silnih automobila koji su se stiskali uz njegova njedra i tisuća duša koje su mu bile u naručju cijeloga stoljeća. Neka sjedne uz more još jedanput i uživa u najljepšem pogledu.

Mjesto će prepustiti mlađem dečku. Sve mu je već prepričao, sve mu je objasnio. Siguran je starac da će “klinac” odraditi sjajan posao na njegovome mjestu u narednih 100 godina, a da će svi oko njega i na njemu biti sretni i zadovoljni. Nama unucima ostaje divna uspomena i sjećanje na neponovljivih prvih 100 godina priče koja se tek sada “zalaufala”. Taj stari barba nas je nasmijavao, znao nas je i rasplakati…o da, bilo je i toga možda i previše, ali i to su uspomene. Pričat će njegovi Riječani kako im je bilo toplo u njegovom naručju i kako su se osjećali sigurno, baš sigurno.

Starac sa zapada grada na Rječini polako ali sigurno moli da ga pustimo na odmor. Daje nam doznanja da je došao trenutak rastanka i samo je pitanje vremena, sutra, prekosutra… Plakat ćemo i žalit ćemo, ali bit ćemo i sretni, jer ono što nam je on podario u tih 100 godina nećemo nikad moći izbrisati.

Podario nam je Rijeku, a Rijeka nam je podarila dobrog starca (nonića) koji je proživio sa nama bonace i nevere te će nam ostati u srcu cijeloga života. Hvala mu na tome…

Komentari

komentari

C. Brozović

More articles by C. Brozović