Za slavu, ponos i povijest…

30 ruj., 2014 by V. Vivoda

Print this article Font size -16+

Rijeka u četvrtak, pod stijenama Kantride, igra utakmicu 2. kola skupina Europa lige protiv Seville, branitelja naslova, i trenutno jedne od vodećih momčadi u španjolskom prvenstvu. Sevilla je najjača ekipa koja gostuje na Kantridi u posljednjih dvadesetak godina, vjerojatno od europskog prvaka Crvene Zvezde koja je gostovala u rujnu 1990. godine. Gostovanje europskog velikana je prilika da se podsjetimo utakmica kada su pod legendarnim stijenama gostovali najveći…

Juventus (1980.)

U prvoj utakmici četvrtfinala Kupa pobjednika kupova, na Kantridi je 5.3.1980. gostovao torinski Juventus, a utakmica je završila rezultatom 0:0. Trofejna momčad s mnoštvom reprezentativaca potakla je veliki interes domaće javnosti. Za Juventus su tada igrala šestorica igrača koji će postati svjetski prvaci 1982. godine (Zoff, Scirea, Cabrini, Tardelli, Causio i Gentile; Bettega se ozlijedio prije SP-a u Španjolskoj). Juventus je vodio legendarni Giovanni Trapattoni a igrao je i donedavni izbornik Italije Cesare Prandelli. Ulaznice su planule čim su puštene u prodaju. Mada je bilo oblačno vrijeme, više od 20 tisuća gledatelja stvorilo je veličanstven dekor u riječkom kamenolomu.

Juventus je istrčao u rezervnoj plavoj garnituri dresova. Iako je raspolagao gotovo polovicom reprezentativnog kadra, Trapattoni nije želio riskirati. Igru je podredio taktici i na travnjak poslao radnu momčad, prvenstveno čuvajući prilaze svojim vratima. Privučeni brojnim zvijezdama talijanskoga calcia gledatelji su na kraju prvoga poluvremena bili prilično razočarani – gledali su rovovsku bitku na sredini terena. Gentile je poput sjene u stopu pratio Radovića, ne dopuštajući mu da se razmaše, Cuccuredu je bio zadužen za Lukića. Radin se u samom početku susreta povrijedio, što je poremetilo Blaževićeve planove. Zamijenio ga je Bačvarević, a Šugar je prešao u sredinu. Riječani su u prvom poluvremenu bili na visini zadatka. Nakon početne treme preuzeli su inicijativu i počeli kombinirati na polovici gostiju. U 18. minuti Hrstić je poslije Machinova kornera uputio udarac s petnaest metara, ali je Zoff bio dobro postavljen. Juventini su potom dvaput opasno zaprijetili, a najizgledniju priliku propustio je robusni Brio, promašivši vrata iz neposredne blizine s pet metara. U 40. minuti Tomić je jednu ubačenu loptu lijepo glavom spustio Radoviću, koji je sam izašao pred Juventusova vratara, ali je Zoff bio brži.

U nastavku bijeli su igrali zatvorenije, uglavnom čuvajući svoja vrata, a ni Zoff s druge strane nije imao mnogo posla. Gledatelji su mogli vidjeti tek jednu polupriliku Rijeke, kada je Radović deset minuta prije kraja susreta iz okreta s jedanaest metara pucao preko vratiju. Lopta se gubila u bezbrojnim dodavanjima na sredini terena. Prosijedi veteran Bettega nije bio više tako hitar kao nekada, ali je bio prilično nervozan i pretjerano osjetljiv na sučeve odluke. Bijeg od rizika upropastio je ljepotu igre. Talijanski bunker i gotovo germanska disciplina razočarali su riječko gledateljstvo. Bila je to prava lekcija talijanskog defenzivnog nogometa, mobilni juventini čvrsto su zatvorili sve prilaze golu, potvrdivši se kao majstori taktike. Dobar uhodani stroj onemogućio je igrače trenera Blaževića, kojima je najviše nedostajao lucidni Desnica. Trapattoni je zadovoljno trljao ruke po završetku susreta: “Za nas povoljan rezultat. Utakmica je bila borbena, ali ne odveć lijepa za gledanje. Obavili smo prvi dio plana do polufinala.” Bio je u pravu. Na torinskom Stadio Comunaleu zebre su racionalnom igrom izborile pobjedu od 2:0 i prošle u poluzavršnicu natjecanja.

Real Madrid (1984.)

Na Kantridu je u listopadu 1984. došao najslavniji medu slavnima, madridski Real – i potučen je do nogu. Lijepo je tih dana bilo biti Riječanin. Tu srijedu presretni riječki navijači nikada neće zaboraviti. Nikada punije, poletnije i raspjevanije gledalište Kantride, stopilo se s igračima u jednu dušu, jedno veliko hrabro srce, koje je zajednički izvojevalo veličanstvenu pobjedu nad velikim Realom. Realom koji je tada bio prepun španjolskih reprezentativaca: Chendo, Camacho, Sanchís, Martin Vázquez, Michel, Butrageño, Valdano, Nijemac Stielike, ali protiv sjajne “Rijeke” nije mogao ništa.

Trener Skoblar još uvijek je mogao računati na dio slavne generacije osvajača Kupa s kraja sedamdesetih. Uspješno je ukomponirao sastav od iskusnika (Hrstić, Juričić, Desnica) i mladih igrača (Gračan, Matrljan, Malbaša). Najtrofejniji europski klub pohodio je Kantridu u ulozi favorita, no trener Amancio nije ni slutio što ga čeka. Te nezaboravne listopadske večeri pao je na Kantridi kao pokošen. Riječani su svojim zvučnim suparnicima održali lekciju, nadigrali ih, strpali u “mišju rupu” (Orlando Rivetti, Novi List, 25.10.1984.).

Španjolci su istrčali u rezervnoj ljubičastoj garniture, a neupućeni namjernik mogao je po odnosu snaga na travnjaku pomisliti da u bijelim dresovima igraju Realovi nogometaši. Nakon opreznog početka i ispitivanja snaga bijeli su već na otvaranju susreta ostali bez svog poslovođe. Gračan se povrijedio u 18. minuti i morao je napustiti travnjak, no sjajno ga je zamjenio Davor Radmanović. Dirigentsku ulogu preuzeo je i Adriano Fegic i Riječani su preuzeli inicijativu, počevši prijetiti gostujućem vrataru. Inicijativa Skoblarovih trupa uskoro je urodila plodom. Radmanović je u 30. minuti proigrao Fegica, a ovaj je s lijeve strane ušao u sredinu i s ruba kaznenog prostora, poluvisokom loptom u sam kut, matirao Miguela Ángela. Igračima Rijeke je pogodak u potpunosti raspršio tremu koja ih je sputavala na početku susreta. Suvereno kontrolirajući sredinu terena, Radmanović, Desnica i Fegic pleli su mrežu pred Realovim vratima. Drugi je pogodak visio u zraku. U 41. minuti Juričić je ubacio visoku loptu u protivnički kazneni prostor, Fegic je povratnom loptom uposlio Matrljana, koji se vješto zagradio između Stielikea i Frailea, te iz okreta s desetak metara uputio neobranjiv udarac prema vratima. Mreža se drugi put zatresla uz eksploziju oduševljenja na Kantridi. S rezultatom 2:0 igrači su krenuli na odmor.

U drugom dijelu domaći igrači nastojali su čim više držati loptu u svom posjedu što im je uspjevalo. Real je pojačao sredinu s četiri igrača i samo je fantasist Lozano bio nešto istureniji. Nakon jedne filigranske akcije na sredini terena Hrstić je preskočio loptu, prepustivši je Fegicu; riječka desetka u trku prolazi jednog igrača i bez razmišljanja s trideset metara upućuje udarac prema vratima – lopta ispod ruke vratara završava u mreži. 3:0.

Igrači u ljubičastim dresovima bili su nemoćni, Rijeka je bez respekta “mljela” svog suparnika, bijeli su s lakoćom osvajali prostor dolazeći u izgledne prilike za ugrožavanje Realovih vratiju. Juričić je igrao velemajstorski. Uštopao je Lozana, Michelu nije dao da dođe do izražaja, jednostavno, plavokosi kapetan stizao je svuda po terenu. Radmanović se sjajno uklopio u veznom redu, nadahnut i raspoložen za nadigravanje. Bijeli su uputili još nekoliko udaraca prema vratima, Desnica je u dva navrata “prošetao” Realovom obranom, zaprijetivši Miguelu Ángelu iz solo-akcija. Španjolci su ipak uspjeli postići pogodak. Butrageño je prošao lijevom stranom, nadmudrivši riječku obranu, uposlio je Isidra, koji je s desetak metara svladao Ravnicha za 3:1. Kasnije će se pokazati da je taj pogodak bio presudan za konačni ishod dvoboja.

Ono što su momci trenera Josipa Skoblara pokazali na terenu, bila je velika nogometna priča. Nije to bila pobjeda u grču, nije to bilo skrivanje ambicija, nije to bilo uzmicanje pred renomeom slavnih imena, izbjegavanje nadigravanja, nije to bio uspjeh kao plod slučajnosti, neke zalutale lopte, uspješnog protunapada. Ironije li, nije Rijeka čak nadmašila vlastite moći. Ne, Rijeka je prikazala svoju uobičajenu kombinatornu i napadačku igru, a toj igri Real nije našao lijeka. Kao što je lijepo rekao iskusni njemački internacionalac Uli Stielike: “Dugo nas nitko nije tako nadigrao. Nismo vjerovali da je Rijeka toliko jaka.”

Bila je to večer Adriana Fegica. Njegova dva pogotka, ali i izvanredna igra svih 90 minuta doveli su Rijeku do najveće pobjede u klupskoj povijesti. Fegic je nakon susreta oduševljeno opisivao svoje pogotke: “Kod prvog sam osjetio da je vratar malo izašao, gađao sam i pogodio suprotni kut. Kod drugog nisam imao izbora, takva je bila pozicija. Raspalio sam po lopti što je iznenadilo Miguela Ángela.” (Novi List, 25.10.1984.) Ljepotu te večeri, veličinu te pobjede, nije moglo umanjiti ni sramotno suđenje belgijskog suca Schoetersa u madridskom revanšu, potpuno nepošteno sudenje, ali suđenje koje je Reala odvelo u treće kolo (a poslije i do naslova u Kupu UEFA). Otpao je bolji, nastavio je moćniji. Rijeci za utjehu je ostala konstatacija poslije prvog susreta. Ma što tko mislio o tom Realu – Reala su uvijek pobjeđivali samo veliki.

Poveznica na snimku cijele utakmice: https://www.youtube.com/watch?v=EcWvklabfvM

Crvena Zvezda (1991.)

Crvena Zvezda je 29. svibnja 1991. u Bariju osvojila Kup europskih prvaka slavivši protiv Olympiquea iz Marseillea nakon jedanaesteraca. Ta ista Crvena Zvezda je u rujnu 1990. posljednji put gostovala na Kantridi. Osam igrača iz prvih 11 u Bariju je bilo u Zvezdinom sastavu na Kantridi, a jedini izuzeci su bili Marović, Mihajlović i Binić. Za Rijeku je igrao Rade Vešović, otac Marka Vešovića, kao i klupska legenda, pokojni Mladen Romić. Iako je Rijeka odigrala čvrsto, te je utakmica završila rezultatom 0:0, utakmicu su zasjenili događaji na stadionu i oko njega. Nikada do tada na Kantridi nije viđeno toliko hrvatskih zastava i nacionalnog naboja, kao i osiguranja. Nakon događaja na utakmici Hajduk – Partizan, provaljivanja u teren i paljenja jugoslavenske zastave na Poljudu, milicija je pretpostavljala da bi se nešto slično moglo dogoditi i na Kantridi. Nakon bacanja pedesetak baklji u teren i pokušaja probijanja ograde na više mjesta, te kamenovanja milicije, u skupinama od desetak navijača Armada odlazi sa stadiona i prelazi na istok. Nakon završetka utakmice, kamenuju se Delije i milicija, te se provaljuje na istočnu tribinu. Masa od oko petstotinjak navijača Zvezde nalazi spas bijegom na teren. Armada ispred klupskih prostorija nasavlja tučnjavu s milicijom u kojoj je uništeno nekoliko vozila, autobus, te dio klupskih prostorija.

Sevilla (2014.)

Uz naslov u prošlosezonskoj Europa ligi, Sevilla je dvaput zaredom (trener Juande Ramos), osvajala Kup UEFA (2006. i 2007.). Prema Transfermarkt-u, Sevilla je trenutno 35. najskuplja ekipa u Europi. Iz prvih 11 koji su prošle sezone osvojili EL u torinskom finalu protiv Benfice, Sevillu su napustila tri igrača: Rakitić (Barcelona), Moreno (Liverpool) i Fazio (Tottenham). Unatoč odlascima, Sevilla je u početku španjolskog prvenstva pokazala i dokazala da nije slabija nego prošle sezone. Sevilla je potrošila skoro 20 milijuna eura za kupovinu novih igrača. Došli su Krychowiak (poljski reprezentativac, Reims), Kolodziejczak (Nica), Vidal (Almeria), Trémoulinas (Dynamo Kijev), Pareja (Spartak Moskva), Banega (Valencia), Carriço (Reading), Arribas (Osasuna) i M’Bia (QPR). Također, veliki talenti (20 godina) Denís Suárez i Gerard Deulofeu su stigli na posudbu iz Barcelone, a iz Liverpoola je na posudbu stigao napadač Iago Aspas.

Možda Sevilla po renomeu nije u rangu Juventusa ili Reala, ali činjenica da je pri samom vrhu Primere, i da je branitelj naslova Europa lige dokazuje da na Kantridu u četvrtak stiže velika europska ekipa. Na Kantridi se sprema spektakl. Rijeka sigurno nije favorit, ali ako igrači u bijelim dresovima daju 100% svojih mogućnosti, uvjereni smo da je iznenađenje moguće. Ako je Kantrida ostala neosvojiva tvrđava za velike momčadi Juventusa, Reala i Crvene Zvezde, a prošle sezone i za Stuttgart, Lyon i Betis, onda može i za Sevillu. Da citiram jednog uvaženog navijača Rijeke: idemo zajedno do pobjede nove, naprijed Rijeko, ostvari nam snove!

Izvori informacija:

Lazzarich, Marinko (2008), Kantrida bijelih snova. Rijeka: Adamić.

Službena web stranica Armade: http://www.armada-rijeka.hr/site/povijest/.

Foto: Kantrida Bijelih Snova.

Komentari

komentari

V. Vivoda

More articles by V. Vivoda