Vrelo radosti

Vrelo radosti

Na ulici je padala hladna jesenja kiša nošena oštrim jugom. Pustio je da se vrata restorana zatvore za njim dok je napuštao uvijek iznova ponavljajuću, robotičku melodiju ljudskih glasova, razgovora, smijeha, pjesme. Opojni miris tek ispečenog mesa i crnog vina nevjerojatnom je brzinom postao onaj mokrog asfalta i razgaženog blata. Mogao je ostati, ali duboko u sebi znao je da mora ići. Nikada nije naučio kako prevariti srce.

Spustio je glavu da se zaštiti od poznatog riječkog vremena i produžio korak. Na ulici nije bilo gotovo nikoga, tek poneki bljesak farova odavao je kako grad živi. Nije ga trebalo podsjećati tome, tamo gdje je išao se to moglo vidjeti, osjetiti, gotovo i okusiti.

Znao je da kasni, da se već toče one runde čijeg se broja nitko ne sjeća, da su misli, želje i nadanja u potpunosti okrenute zajedničkom cilju. To je njihov način života, zajedništvo, smijeh i suze, a iznad svega ponos.

Dopustio je da ga misli odvedu u neka prošla vremena, neke druge kiše i vjetrove, ali uvijek isto mjesto. To mjesto značilo mu je utjehu, bijeg od surovosti modernog života, povratak u stadij gdje je sve bilo jednostavno, gdje jedan trenutak čini razliku između pobjede i poraza. Dovraga sive nijanse, dovraga poslovni ručkovi i stegnute kravate, ponekad je materijalno samo blijedi odraz onog drugog, emotivnog, unutarnjeg svijeta.

Već okolne ulice donijele su promjenu u odnosu na pustoš i sivilo grada kojim je upravo prošao. Bjelilo snova, rijeka ljudi koja stremi k istom cilju, glasovi, razgovor, smijeh, pjesma. Ovoga puta ona se činila mnogo više ljudskom, kao da je neka misteriozna ruka u nju ubrizgala tajanstvene emocije, toliko snažne, vječne, osvajajuće.

Sjećao se kada je prvi puta osjetio zov ovog mitskog mjesta. Naišao je nenadano, pogodio ga s boka, neočekivano, i vječno zarobio. Znao je da je sluga toga, ne onaj pokorni, bez prava glasa, već jedan od jednakih, dio same mistike. Djelić njega ugrađen je u svaki kamen, svaku vlat trave, svaku suzu i svaki povik, kao što i on nosi po jedan dio svega toga u sebi.

Vješto je zaobišao mrke momke koji su ga tako često izluđivali. Nije ovo mjesto za osobne osvete i prekrajanje pravde. Kafkijanski tužitelji, posljednja straža pred obalom snova.

I onda, odjednom, tamo je. Na naježenoj koži osjećao je slanost kiše, mirisao vlažnu travu, pogledom ljubio čvrste i okomite stijene. Ponovno je pozdravljao svoje djetinjstvo, odrastanje, prve ljubavi, prve tuge. Bio je opet dijete, samo što više nije tako nevino i naivno vjerovao u to da dobro uvijek pobijedi.

Drevne stijene i more šaptom su pjevali elegičnu odu snovima, himnu koju su ih naučile mnoge generacije prije njega, a koju će usavršiti bezbrojne nakon. Osjetio je kako mu se niz obraz, pomiješana s kišom koja prestaje, slijeva suza.

Nije plakao zbog tuge. Osjećao je samo ponos i sreću, jer znao je da će jednoga dana, na istom mjestu, stajati netko sličan njemu, a toga dana vječni snovi više neće biti snovi. Pod svjetlom umirujućeg jesenjeg sunca koje se probijalo kroz posljednje kišne oblake znao je da je taj dan sve bliži i bliži.

Lijevim rukavom obrisao je suzu i krenuo dolje, u vrtlog bijelog i plavog, kiše i sunca, snova i stvarnosti. U vječno vrelo radosti, svetu Kantridu, ljubav naše mladosti.

Komentari

komentari


Related Articles

Inter-Rijeka: imperativ pobjede na otvaranju sezone

U petak s početkom od 20 sati u Zaprešiću će Inter i Rijeka otvoriti novu (25.) sezonu MAXtv Prve HNL.

Mobilizacija u Pridnjestrovlju, upitno igranje uzvrata Sheriff – Rijeka u Tiraspolu?

Svakom navijaču Rijeke koji prati vijesti oko kluba je već poznato od kuda dolazi naš sljedeći protivnik u Europa ligi.

Kekove muke sa sastavom

Kroz tek nešto manje od 36 sati čeka nas utakmica koja će nam pokazati da li i dalje možemo sanjati