Zapušimo svi zajedno u bijela jedra!

21 tra., 2015 by A. Hader

Print this article Font size -16+

Maske su pale, odbrojavanje je došlo u završnu fazu. Dva ljuta protivnika, Rijeka i Dinamo, došli su do trenutka kada se odlučuje tko će doći korak bliže Rabuzinovom suncu i čije će vitrine krasiti njegova svjetlost sljedeću godinu. Onu Riječku vitrinu obasjavalo je proteklu godinu. No sunce polako zalazi i sjaj je sve prigušeniji. Sumrak polako prekriva prošlogodišnji trofej i vrijeme je za novi uspjeh. Riječki nogometaši moraju dati i posljednji atom snage na terenu, a trener mora biti mudar da bi uspio nadmudriti, podcijenjenog ali očito ipak kvalitetnog, stratega modrih. Svoju ulogu moraju odigrati i navijači. Možda i presudan jezičac na vagi u jurišu kojim će Riječki junaci pokušati učiniti mali podvig i onemogućiti Dinamo u osvajanju dvostruke krune. Godina bez trofeja znači godinu u sjeni bez topline željenog sunca i bez svjetlosti koja bi obasjavala lica ozarenih navijača.

U uzvratni susret poluzavršnice Kupa Dinamo i Rijeka ulaze sličnog raspoloženja. Tako je barem ako pitate Keka i Mamića. I jedni i drugi za vikend su igrali protiv mušterija. Rijeka je svladala Hajduk, a istim rezultatom i Dinamo je slavio protiv Lokomotive. I jedni i drugi nisu odigrali utakmicu za pamćenje i dojam je kao da su već bili okrenuti dvoboju koji je za obje momčadi puno značajniji od ligaških utakmica. Čak su se i treneri nakon utakmice poslužili istom retorikom kipteći od bijesa i nakon upisanih bodova. Strateg modrih ustvrdio je da mu je momčad izgleda poput seoske zadruge dok je Kek pobjedu pripisao sreći. I jedan i drugi su u pravu, no obojica bi potpisala isti scenarij za utakmicu koja im predstoji.
No nije sve baš bilo toliko slično koliko bi se dalo zaključiti po ovim činjenicama. Jer,Rijeka je, osamdeset minuta protiv Hajduka igrala u melankoličnom raspoloženju i vješto izbjegavala potpisati kapitulaciju te s dva bljeska prizemljila domaćine u smiraju susreta kada su ovi već počeli slaviti prekid negativnog niza protiv ljutog rivala. Iskoristili su fizički i psihički pad Hajdukovih igrača i dokazali kako je osim u trenutačnoj formi i trenutnoj inspiraciji vrlo važno i ono što je u glavi. S druge strane Dinamo je protiv Lokomotive odigrao upravo suprotno. Tri četvrtine utakmice vodili su glavnu riječ na terenu. Protivnik je bio stjeran u mišju rupu i činilo se kako je Sluga na streljani. A onda pred kraj utakmice skinuli su nogu s gasa i zahuktali domaćini imali su mogućnost da se vrate u utakmicu. Iznenađenja su u obje utakmice ipak izostala i na kraju sudionici polufinalnog susreta čekaju srijedu tek otriježnjeni a ne ošamućeni.

Dvije od tri utakmice, travanjske sage, između Rijeke i Dinama su iza nas. Dinamo je, u to nema nikakve sumnje, pokazao više. Uvod je bio nevažan. Tek putokaz za obje momčadi u ono što predstoji. Bomba Radoševića u završnim trenutcima susreta produžila je niz Riječke nepobjedivosti na Kantridi. Ako je uvod naznačio činjenicu da je modri brod izgrađen od kvalitetnijeg materijala, druga utakmica, odnosno prva utakmica Kupa, pokazala je da Mamić ima kvalitetniji trup i da zna kako treba kormilariti s njime. Vješto je detektirao od kuda mu prijeti najveća opasnost i najave „stručnjaka“ o kvaliteti riječkih bokova pretvorio u svoju prednost. Podignuvši oba beka visoko prema riječkoj zadnjoj liniji suzio je manevarski prostor Leovcu i Tomečaku i prisilio ih da razmišljaju više o branjenju svog gola nego o izletu na protivničku polovicu. I Pivarić, a posebno Pinto radili su nered na bokovima i tako iznenadili sve znane i neznane stručnjake. Dok su svi očekivali boj na sredini terena u kojoj modri imaju prednost u kvaliteti, Mamić je težište igre premjestio na bokove koji su, uslijed nešto promijenjenog i suparniku prilagođenog sustava, ostali poluprazni. U sredini je modrima bio dovoljan sveprisutni Ademi, te Machado koji je, kao rijetko koji igrač na domaćim travnjacima, sposoban jednim odigravanjem izbaciti kompletnu liniju protivnika iz ravnoteže. Upravo je Machado igrač koji je u ova dva susreta činio najveću razliku na terenu. I na Kantridi i u Maksimiru dirigirao je igrom modrih i žestina modrih napada ovisila je ponajprije o njegovom nadahnuću. Ako bi Kek uspio izolirati Portugalca i smanjiti njegov utjecaj na zbivanja na terenu to bi uvelike pomoglo ambicijama Riječana da nadoknade rezultatski minus iz prve polufinalne utakmice. Jer sve modre ambicije i napadači modrih ponajprije ovise o kvaliteti njegovih proigravanja. Zadnja linija je najveći, i možda i jedini problem modrih. Nažalost, ozljede su učinile svoje i Kek nema pravo oružje kojim bi napao zadnju liniju Dinama. Napadači su ozlijeđeni a Ivančić, jedini preostali u kadru, sada već provjereno, nije sposoban učiniti što se od njega traži. Možda je vrijeme da Sharbini sjedne na klupu. Očito je da njegova forma nije na razini koju zahtijeva igranje vrhunskog nogometa. Bljesak i asistencija Tomečaku koja je donijela izjednačenje na Poljudu je sve što je Sharbini pokazao u posljednje vrijeme. Logika nalaže da njegov nogomet ne odgovara, trenutnim, potrebama momčadi. No možda je i njegov ostanak u momčadi kockanje koje bi u konačnici moglo donijeti jack pot. Jedan potez umjetnika bio je dovoljan za izjednačenje u mučenju na Poljudu. Jedan takav potez mogao bi donijeti radost i podno stijena. Sigurno je vrijeme i za Močinića koji nije ni blizu razine i forme koja ga je krasila dok mu se smiješio mundijal u Brazilu. No njegov mentalitet i fajterski pristup mogao bi zakočiti Ademija i Machada na sredini terena. Bez obzira na kvalitetu modrog broda i kvalitetniji materijal od kojeg je sagrađen, onaj bijeli u rukama kapetana Keka ima vrlo važan adut. Jedra. Kada se razviju bijela jedra i kada deset tisuća ljudi puhne u smjeru pobjede bijeli brod dobiva dodatnu snagu i postiže stvari koje se u običnim uvjetima čine nemoguće.

Dva kluba, dva puta. Toliko slični, a ipak toliko različiti. Nema tog navijača Rijeke koji neće stati u obranu imena svog kluba i grada. Identitet kojeg ne mogu kupiti dvije vezane pobijede ili pak sporadični pljesak rijetkih namjernika na praznim tribinama. Identitet nije kada momčad kvalitetom nadjača protivnika i prisili ga na uzmak. To je čista kvaliteta. Plaćenička vojska koja slijepo provodi naredbe vojskovođe, bez pretjeranih emocija, bez naroda koji će slaviti pobjede i glorificirati svoje heroje. Pobjede koje nitko ne opjeva nisu čarobne. Od takvih pobjeda, koje su ostvarene bez svjedoka, nikada ne nastaju legende. Identitet je nešto drugo. To je sinergija više bitnih čimbenika koji su potrebni da bi netko mogao osjećati povezanost s nekim mjestom ili pak zajednicom i ljudima koji ga okružuju. Pogađate, identitet je adut u rukama igrača koji će u bijelim dresovima istrčati na teren i pokušati se oduprijeti nadmoćnom protivniku. U areni, okruženi ljudima koji im neće okrenuti leđa ako pak u tome ne uspiju. Koji će ih nositi i u trenutcima kada se čini kako je protivnik nepobjediv. U areni koja će znati nagraditi i časni pad, no koja neće pristati na nečasni uzmak.

Vrijeme je za još jednu utakmicu o kojoj će se pričati!

Komentari

komentari

A. Hader

More articles by A. Hader