Nono, boh i se

20 srp., 2015 by S. Host

Print this article Font size -16+

Na vjerojatnom oproštaju od Kantride kakvu smo do sada poznavali, nogometaši Rijeke odigrali su neriješeno protiv Slaven Belupa. Nakon twilight zone doživljene protiv Škota, dolaskom “farmaceuta” očekivao se i lijek za nastalu glavobolju, liječenje rana u vidu pobjede, dizanja samopouzdanja, te test za uzvrat protiv Aberdeena.

Matjaž Kek proveo je u djelo najavu o promjenama u ekipi, te je osim promjene sustava igre u početni sastav uveo četvoricu novih igrača, od čega se ističe Sluga kao vratar i Ristovski na desnom bočnom. No, ni to nije pomoglo da se prekine noćna mora na Kantridi. U prvom dijelu utakmice vladala je smušenost i konfuzija u redovima bijelih, bila je to preslika ili nastavak izdanja od prije nekoliko dana, gdje su gosti u takorekuć prvom prelasku polovine igrališta postigli zgoditak. Deja Vu. Samo strijelac nije bio McNetko već Ejupi. Tresao je isti igrač mrežu Riječana još jednom početkom nastavka utakmice, za ponovno vodstvo gostiju i veliko jupiiiii među igračima Slavena.

Nakon tog pogotka iz, u najmanju ruku dvojbene najstrože kazne, Rijeka je napokon proigrala, jer ono što je pokazala do tada nije sjena ekipe na kakvu su naučeni navijači “bijelih”. Sva nemoć i bezidejnost sažela se u udarcu Moisesa s 11 metara. Čovjek bi očekivao da će raspaliti po lopti, kazniti je jer nije bila “dobra” posljednjih dana, no kako je izveo taj udarac, u tom trenutku teško da bi se “polomila” i djeca iz 4a razreda za njegove usluge kada se biraju par-nepar tko će s kime igrati na školskom igralištu.

Ipak, Moises je pokazao u nastavku da je to ipak bila samo prolazna slabost, nešto što se događa, mada neobjašnjivo. Bio je pokretač svih akcija bijelih, rastrčan, jedan od rijetkih koji je pokazao inicijativu da nešto učini, vjerojatno s tim teretom na leđima, željan iskupljenja. Navijači nisu zamjerili, pljeskom su ga ispratili. Rijeka je uspjela preokrenuti rezultat, samo nekoliko minuta dijelilo je ekipu Matjaža Keka od tri boda, a onda se ukazao Sandi Križman, i spakirao bod na konto Slavena.

Za optimiste, ova utakmica je pokazala da Rijeka može postići tri zgoditka. Može i više, da je gol samo širi par centimetara. Za pesimiste, može primiti isto toliko. Zapravo, može i više, zavisi koliko puta protivnik prijeđe centar. Još jednom se pokazalo da “bijeli” jednostavno ne znaju igrati na postavljenu obranu, protiv ekipa koje se zatvore i čekaju svoju priliku iz kontra napada. U momčadi nedostaje jedan pravi vezni igrač, koji će povezati linije, i svojom imaginacijom donijeti ubojitost, stvoriti višak, i poslati ubojitu loptu napadačima. Moises je trenutno jedini igrač u veznom dijelu ekipe koji pokazuje volju, želju i znanje.

Kada je rezultat negativan, onda se priziva i (ne)sreća. Ona nije baš naklonjena ekipi, mnoge lopte odsjedaju na stativama, dok suprotno u mrežu ulazi skoro svaki udarac. Neovisno o Europi, koja je i tako samo nagrada, ma što god to značilo, ovakav protivnik i igra očekuje Rijeku u gotovo svakoj utakmici nacionalnog prvenstva. Sad, zavisi idemo li po nagradu ili glavnu nagradu. Za ovo drugo ima i šanse i prilike, ali treba prije svega poraditi na psihološkoj stabilnosti momčadi, na padati u depresiju i očaj, tražiti dežurne krivce i sl. Uz vjeru u svoje mogućnosti, koje su dokazane, uz neizostavnu borbenost i trku, rezultat mora doći. Ovo nije potpuno nova ekipa, pogotovo ne obrambeni dio, nešto što je do sada bila najjača karika, slijedom nes(p)retnih okolnosti zapala je u krizu.

Užem dijelu obrane, stoperskom paru, ne ide na ruku ni igra bočnih kolega i veznih igrača. U svoj toj sili želja i htijenja, koje se nerijetko pretvara u bezidejno i alibi dodavanje, ostaju sami na vjetrometini protivničkih igrača. Indikativno je da je ekipa Rijeke u posljednja tri susreta primila šest pogodaka iz 11 udaraca u okvir gola. S druge strane, u i oko protivničkog gola “tuklo” se 60-tak puta za samo tri gola. Kad neće, neće…

Igra iz drugog dijela ovog susreta pokazuje da ipak ima još života među igračima, uz dodatnu volju i koncentraciju moguće je ispraviti pogreške i usmjeriti bijeli brod ponovno ka mirnim vodama. Podrška navijača je i dalje tu, mada su se probudili i “pljuvači” koji ne razlikuju konstruktivnu kritiku od liječenja svojih frustracija, niti biraju mjesto i vrijeme za istu. Scena napuštanja susreta protiv Aberdeena prije posljednjeg sučevog zvižduka zamijenilo je glasno zviždanje, u najmanju ruku, prema onima čijom prezentacijom nisu zadovoljni na terenu.

Ne treba biti preveliki stručnjak da se vidi da trenutna igra nije na visini, ali samo uz bezrezervnu podršku u tih devedeset minuta može se doći do zajedničkog cilja. Ako je ovo bio posljednji službeni susret na staroj Kantridi, onda je naš Nono zaslužio više. Od svih nas zajedno! Na počinak nije ispraćen vatrometom, nije mu podarena pobjeda, niti se u njegovo naručje slilo pregršt “unuka” koji su odrastali u njegovom krilu. Za neke stvari i bolje da je tako, naučen na skroman život, umoran, sklopio je oči i otplovio na neko drugo mjesto. S njim i dio naših života, mladosti i odrastanja, bezbroj doživljaja i emocija.

Nono, boh i se.

Komentari

komentari

S. Host

More articles by S. Host