Taktika opet stanuje u Rijeci

28 lip., 2014 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

Kišno subotnje popodne. Fenan Salčinović i Carlos Gutierrez si pokušavaju bezbrojnim ‘biciklima’ u mjestu otvoriti milimetar manevarskog prostora za dugu loptu na Armanda Mancea, koji bi ju potom trebao spustiti u noge Herbertu Alferezu. Odjednom, dvojac Robert Rubčić – Marijo Tot više nije izgledao tako strašno.

Nepune dvije godine poslije, Rijeka može slaviti svoj novi rođendan. Kao pacijent nakon po život opasne operacije. Ugrađeni su mu stentovi i bypass, gotovo sva krv mu je zamijenjena transfuzijom, a i smršavio je dovoljno da su kolesterol i visok tlak nestali kao potezom čarobnog štapića. Međutim, ono najvažnije se zbilo na odlasku iz klinike. Liječnik mu je s vrata dobacio „Novo je vrijeme, barba, promijenite navike – budite moderni!“.

Matjaž Kek na klupi je ‘bijelih’ gotovo 18 mjeseci. Po uvriježenom mišljenju – premalo za stvaranje potpune slike o radu trenera, no kada se brod vuče po morskom dnu, tada je i najmanji pomak ogroman. Novi riječki šef struke nije donio nikakve inovacije do sada neviđene u trenersko-taktičkom prostoru. Nije donio nogometnu avangardu, niti je hazarderskim potezima iskazivao briljantnost. Jednostavno je doveo nogomet kakav se već dugi niz godina prakticira ‘na Zapadu’ u naše dvorište. Svaki novi stručnjak to najavljuje prilikom preuzimanja mjesta na čelu klupe za domaće igrače, no vrlo brzo, ako ne i odmah, počnemo gledati dobri, stari ex-Yu nogomet s previše dodira i premalo trke. Nogomet koji je Ivica Osim opisao rečenicom „Jedino kod nas trči samo igrač s loptom“. Nogomet koji danas, uostalom, igra i nacionalna reprezentacija.

Suprotno inicijalnom dojmu, ovo je live action fotografija iz 2011. g. Kreilach i Dedić gledaju ide li lopta prema njima kako bi znali treba li početi trčati.

Prvi puta nakon dugo vremena zbilja je moguće vidjeti trenerski rukopis na HNL momčadi. Rukopis koji se ne razlikuje od onoga s kojim je započeto poglavlje te koji je logična nadgradnja, a ne stihijsko, vatrogasno rješenje. Floskule o suradnji stručnog stožera i „ureda“ konačno su dobile praktično pokriće u činjenici kako se u igri Rijeke primjenjuje sustav koji odgovara budžetu. Sustav u kojem ne postoji zvijezda od koje se očekuje da izvuče susret iz nogometne pat pozicije.

Trenutak u kojem se najbolje ogleda rečeno, trenutak je u kojem se Mister Kek odlučio na forsiranje sustava 4-3-3. Igra bez decidirane ‘desetke’, bez kreativne polušpice, igrača poteza, put je kojim se kreće sve više ekipa, od kojih mnoge nisu financijski nimalo limitirane da bi dovele tu endemsku vrstu u svoj tim. Navedenih igrača još uvijek ima, pogotovo na našim prostorima, no takve igrače je danas gotovo nemoguće uklopiti u igru moderne momčadi, a još teže ga učiniti uspješnim protiv momčadi koja, također, igra moderan nogomet iz kojega ga izbacuju trkom i presingom.

Posljednja velika riječka ‘desetka’ pred poslovično punim tribinama.

U priči sa simpatizerima Rijeke, često ćete čuti kako ekipi nedostaje fantazista, igrač koji će dati završni pas. Međutim, potrebe za takvim igračem više nema. U sustavu koji Rijeka trenutno igra, nema potrebe za klasičnim nogometnim romantičarem, no nema potrebe niti za klasičnim pitbullom. Nije više potreban Totti, no nije niti Gattuso. Navedeni sustav igraju i veće ekipe, kao Real Madrid i Paris Saint-Germain. U potonjem, mjesto središnje trojke zauzimaju Marco Verratti, Thiago Motta i Blaise Matuidi. Nitko od njih nije niti približno proverbijalna desetka, no nije niti limitirani korektor veznog reda. Matuidi i Motta su do sada bili klasificirani kao isključivi defanzivci, dok je Verratti bio ‘regista’, metronom iz pozadine.

Sustav 4-3-3 omogućuje izbor. Igru u kojoj će jedan od središnje trojke biti korektor veznog reda i pokrivati rupe u obrambenoj tranziciji, igru u kojoj će posljednji igrač u navedenoj trojci biti playmaker kojega pokrivaju dva radnika ispred njega (Ancelottijev patent iz doba Milanovog ‘božićnog drvca’ 4-3-2-1), no i igru u kojoj su sva trojica sve u jednom. Izborom potonjeg, omogućava se čvrsti trojni blok u obrani dok se u napadu prilike ne stvaraju samim potezom, već uigranim linijama kretanja i unaprijed naučenim akcijama. Ekipa više nije taoc jednog igrača.

Igrači poteza još uvijek postoje, no danas su češće locirani na krilnim pozicijama. Tako mogu zarezati u sredinu i ovisno o smjeru napada biti druga špica. Na dosadašnjem primjeru PSG-a, to bi bili Lavezzi i Cavani, igrači koji su nominalno centarfor i klasična ‘desetka’. Na ovaj način, otvorio se i prostor za riječku ‘desetku’, Anasa Sharbinija, bez da ga se maklo iz njegove ‘zone ugode’ uz lijevu aut-liniju.

Današnja ‘desetka’ u prirodnom okruženju

Ovisno o trenutno raspoloživim igračima, za Kekovog mandata središnja trojka je igrala sa kreativac-plus-razarač parom povučenih veznjaka (Močinić i Maleš) koji čuvaju leđa i prenose loptu fantazisti (Alispahić), s korektorom koji se pridodaje napadu iza dva središnja veznjaka (Pokrivač), kreativcem koji se pridodaje napadu iza dva središnja veznjaka (Močinić) te konačno s trojicom radnika u oba smjera (Močinić, Moises, Brezovec). Zanimljivo je bilo pratiti i transformaciju Brezovca koji je ispočetka bio koristan kao igrač koji stvara presing i koji gotovo nasumičnim linijama kretanja razbija koncepciju protivničke obrane, da bi se po povratku nakon ozlijede sve više pretvarao u igrača sa jasno definiranim rutama kretanja i dodavanja. U skladu s tom filozofijom, dovođena su i pojačanja.

Da bi takav sustav funkcionirao, potrebno je imati i stopere kojima nije neugodno s loptom u nogama, s obzirom da u fazi napada bekovi kreću visoko, stoperi se šire, a jedan od veznjaka (najčešće Močinić) se spušta gotovo na „trećeg stopera“ po loptu. U tim trenucima, stoper mora biti staložen da bi odigrao do slobodnog veznjaka pod presingom ili da bi zadržao loptu dovoljno dugo da se prilaskom veznjaka stvori višak na tom prostoru i oslobodi opcija za odigravanje pasa. Dok su Knežević i Marić nudili iskustvo i čvrstoću u obrambenom bloku, Kek je u Leškoviću našao rijetko inteligentnog i igri orijentiranog stopera, vrstu koja je danas sve više na cijeni. Vrstu radi koje se veznjaci sve više ‘preobrazuju’ i postavljaju na mjesto stopera.

„Miraleme, kakav je to igrač taj defanzivni vezni? Zašto toliko trči? Imamo li mi to? Čemu to? Miraleme…?“

Vječni teorem je kako je napad najbolja obrana, a kako je moderni nogomet orijentiran na rezultat iznad svega – obrana je iznimno bitna. Progresijom igre i nužnošću disciplinirane i pametne obrane, teorem se polako pretvorio u „obrana je najbolji napad“. U mlađim uzrastima, Ivan Močinić je bio gotovo predodređen za fantazista. Od ukalupljenih kreativaca razlikovao se odgovornom igrom. Iako je bilo mnogo negodovanja i neshvaćanja zašto trener ‘troši’ takvog dragulja tjerajući ga na obavljanje obrambenih zadataka, sada je postalo jasno da je Močinić samo profiliran za jednu od najmodernijih i najdeficitarnijih pozicija u današnjem nogometu – metronom momčadi koji je defanzivno dovoljno sposoban da ne zahtjeva ‘osigurača’.

Obrana je najbolji napad – iz defanzivnog bloka kreće brza tranzicija i brzi napad. Nema više ‘zadnjeg pasa’ niti igrača koji ‘zna podvaliti loptu’. Danas su na cijeni igrači koji imaju pregled igre, koji vide linije kretanja i još sa svoje polovice mogu dati loptu u prazan prostor. Nema više carinjenja lopte na 25 metara od protivničkog gola. Bunkeri se više ne probijaju potezima nogometnih genijalaca, već pozivanjem protivnika prema svom golu, prepuštanjem lopte, a potom korištenjem kanala koji ostaju iza njih kada povuku naprijed. Mnogi kažu kako je teže izgraditi igru nego obranu, no isto tako – igru s kontrolom posjeda je lakše i braniti. Moderni nogomet je reaktivan i mudar. Traži protivnikove slabosti i umjesto da ih pokuša iskoristiti – tjera protivnika da ih sam otkrije kako bi ih se još lakše iskoristilo. Naravno, ovo podrazumijeva i uigranu obranu te linije kretanja, nešto što je Rijeci iz 2011. godine bilo nepoznato. Tadašnje trčanje svih jedanaest igrača za loptom, ma gdje ona bila, nije se razlikovalo od osnovnoškolskih derbija na betonskom igralištu.

Igrači Rijeke nakon što su im objašnjene pojedinačne zadaće u sklopu brze tranzicije iz obrane

Prve službene utakmice ove sezone počinju vrlo rano, već sredinom srpnja. Na konkretnim primjerima ćemo tada moći analizirati taktičke finese i postavku igre u novoj sezoni. Sve postavke navedene u ovom tekstu su samo gruba napomena stvari na koje treba obratiti pažnju prilikom gledanja Rijeke i shvatiti kako stvari koje se u vrhunskom nogometu podrazumijevaju, nama još uvijek predstavljaju taktičku avangardu. Stvari koje reprezentacije s ovih prostora gotovo ni u najmanjoj mjeri nisu usvojile i koje su razlog zašto ogroman broj ‘talenata’ ostaju samo talenti.

Za održavanje uspjeha potreban je napredak i održavanje koraka ispred protivnika. Kada krenu službeni ogledi, moći ćemo vidjeti u kojem smjeru putuju misli Mister Kek i kako Rijeka planira ostati korak ispred protivnika u smislu nogometne igre. Do tada, taktički pozdrav!

Autor: A. Bučić

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri