Tko bi doli sad je gori

Tko bi doli sad je gori

1.5.2014. HNK Rijeka je druga u prvenstvu države, za tjedan dana igra prvu utakmicu finala Kupa, a ove sezone je časno predstavljala grad, regiju i državu u nogometnoj Europskoj ligi. Istovremeno, par sto metara zapadnije VK Primorje proživljava najslavnije dane svoj povijesti. Obranjen je Kup Hrvatske, obranjeno je prvo mjesto u Jadranskoj vaterpolskoj ligi, klub se plasirao na Final 6 europske Lige prvaka, a za par dana nas očekuje finale prvenstva Hrvatske protiv najtrofejnijeg svjetskog kluba, zagrebačke Mladosti. I Primorje je favorit! Da mi je netko rekao ovo pred samo 4 godine poslao bih ga znate već kamo. Dodao bih da je 1. maj, ne 1. april.

Ali istina je. Grad na Rječini polako postaje velesila. Igrači se ne prodaju za sitniš. Ne odlaze u neke druge centre, često puno manje od ovog našeg. I sve to možemo zahvalit danu kad su se gospodin Sloboda i gospodin Mišković (stariji) zaposlili kod “signore” Volpija. Bez da ulazim u hvalospjeve dotičnima, temelj renesanse riječkog sporta (da sporta jer se nadam da će zaživjet ideja o riječkom sportskom poolu) je ulazak stranog kapitala u  naše klubove, te dobro raspolaganje istog od strane dva managera, ali i zaljubljenika u svoje. U svoje Primorje i svoju Rijeku.

VK Primorje je prvo krenulo i sa pravom ću se njega prvo dotaknut. Osim toga, modus operandi primijenjen u slučaju Primorja je praktično prekopiran u slučaju HNK Rijeke. Rast Primorja se može i mora promatrat kroz tri segmenta. Prva momčad, mlađi uzrasti i infrastruktura. Slično je i sa Rijekom.

Prva ekipa

O rezultatima prve momčadi se ne treba puno pričat. Do dolaska Slobode na čelo kluba, trofejne vitrine stoljetnog kluba su se dičile sa jednom, i to prijeratnom (i to prije 2. svjetskog rata) titulom prvaka države i 2 nacionalna Kupa. Tu i tamo je bio neki  povremeni bljesak u Europi ili se je ostalo korak do u prvenstvu države.   Za jedan klub poput Primorja, za jedan grad poput Rijeke, puno, puno premalo.   U samo zadnje dvije godine je taj „saldo“ povećao za još dva Kupa i dvije titule prvaka  JVL. Nikad nije lijepo podcijenit protivnika i radit ražanj dok je zec (točnije žaba) još u šumi (bari), ali slobodno tu možemo dodat i dugo čekanu titulu prvaka države.  U dvije sezone je premašeno sve ono što je ostvareno u skoro jedno stoljeće. No dosta o titulama. Prva ekipa je slagana postepeno.  U prvom, velikom prijelaznog roku je potpuno promijenjena krvna slika ipak nedovoljno kvalitetne ekipe.  U narednom je  ona oplemenjena klasama. Prije svega možda i najboljim svjetskom vratarem u zadnjih 20 godina, velikim Franom Vićanom, ali, i u tom trenu, najboljim vaterpolistom svijeta.  To je bilo dovoljno tek za polovični uspjeh.  Skoro 80 godina sanjana titula državnog prvaka je izmakla. U zadnjem prijelaznom roku su pokrpane rupe, ojačane sve pozicije, ali se mislilo na budućnost te je doveden najperspektivniji mladi vratar. Stvorena je jedna od najjačih svjetskih momčadi. Proces je trajao nekoliko godina. Valjalo je bit strpljivim. Par godina kasnije, slična priča se je počela ponavljat i „pod stijenama“. Postepena izgradnja momčadi. Kao i u Primorju. Dakako, kako je riječ o nogometu, igrači ipak nisu bili te svjetske klase, ali u razmjerima domicilne lige jako dobri. Prvo se stabilizirala momčad, uzelo se dosta igrača i napravio iskorak. Izborila se je i Europa nakon pet dugih godina. Nakon toga se je tu momčad pomladilo sa najperspektivnijim igračima koje se moglo dovest.  A sad, u sljedećem prijelaznom roku, predstoji popunjavanje rupa. Ciljano ojačavanje kadra, Tu izgradnju prve ekipe su pratili i rezultati. Oni, bar za sad, nisu potvrđeni titulama, ali jesu igračkim i rezultatskim iskorakom. Velika pobjeda protiv neusporedivo jačem Stuttgarta je prvi dragulj u kruni. Usporedbe radi, Primorje je tek u četvrtoj godini svog projekta počelo osvajati titule. Rijeka tek ulazi u treću. Sličnosti se vidi i sa vrha Trsata.

Omladinski kadar

I Rijeka i Primorje su godinama tavorili u prosjeku hrvatskog nogometa, odnosno vaterpola. U zadnjih 10-15 (pa čak i 20-25) godina se na prste jedne ruke mogu nabrojat igrači koji su napravili nešto više u svijetu sporta.  Od primorjaša Car, Zubčić, prije njih Barač i Glavan (ali i veliki Vlada Vujasinović). Frankovića i Premuša, djecu Opatije, tj. Kvarner Expressa neću niti brojat. Od nogometaša Rijeke Šarić, Balaban, Mijatović, braća Sharbini… Užasno malo. Da ne kažem sramotno malo. U omladinski kadar se nije ulagalo, a o infrastrukturi ćemo malo kasnije. Sve se je to odražavalo i na rezultate seniora. Primorje je, paralelno sa prvom ekipom, krenulo u potpunu obnovu mlađih selekcija. I to se već vraća. U prvoj ekipi je nekoliko igrača koji izlaze iz vlastitih redova. Kadeti, mlađi kadet, nade… Svi oni zadnjih par godina nižu velik uspjehe. U završnicama prvenstva se pojavljuju kao bitan igrač. Pala u druga, treća, ali prva mjesta. Stvaraju se predispozicije da se prva ekipa u budućnosti popunjava iz svojih rezervi. Kao nekada, mladi potencijali se crpe iz našeg, kvarnerskog bazena. Iz Crikvenice, sa Krka. Slično je i u HNK Rijeci. Juniori su na vodećoj poziciji, igraju polufinale kupa. I sve to bez nekolicine igrača koji su na zimu posuđeni u Pomorac. Uz to se jača baza. Većina talenata iz regije svoj put nalazi ka Rijeci. To je proces koji traje. On ne ide preko noći. Potrebne su godine sustavnog rada. Iz današnjih juniora, kadeta će isplivat pokoji igrač koji bi mogao konkurirati za prvu ekipu, ali prave stvari dolaze tek kroz nekoliko godina, kad dječaci koji su sad selekcionirani, prođu cjelokupnu školu nogometa. Ništa manje bitna stavka su i treneri. Dojam   sam da se u su Primorju to dobro posložilo, a dobiva se potvrda i kroz priznanje koje je Taci Tonković dobio kao najbolji trener mlađih uzrasta, dok će u Rijeci vrijeme pokazat da li su potezi koje su vukli bili dobri. Okrenulo sve, dobrim dijelom, bivšim igračima. Biti dobar igrač nužno ne znači biti i dobar trener, ali vrijeme će pokazat. Dolazak talijanskog stručnjaka Gobba itekako ulijeva povjerenje. I tu se vidi mnogo sličnosti.

Infrastruktura

Godinama je infrastruktura bila bolna točna. Izgradnjom bazena na Kantridi je riješen jedan problem. Bar djelomično. Potreba za jednim, pa i dva bazena u regiji postoji. Na Kantridi su napravljene velike stvari. Mlađi uzrasti su na Podmurvicama, na današnjem „Komenovom“ igralištu, dobili pravi mali kamp. Mjesto za miran trening. Uređeni su i tereni u Vratima, na Gmajni, kao ljetna opcija. Priča se o Kampu. O stadionu.  Oboje su realna opcija, ne priča. I to vrlo brzo. Stvaraju se sve predispozicije za rast jednog velikog i stabilnog kluba.

Rezime

Lako je vidjet da postoji sustavni plan i da se taj plan ne razlikuje puno između dva kluba koja su svoju renesansu krenula pod kapom zaklade Social Sport. Primorje već par sezona nije izravno u „toj priči“. Ali stvoreni su  preduvjeti za konstantu. I rast. Social Sport je vlasnik 70% dionica Rijeke. Ima moć odlučivanja, ali Grad Rijeka ima kontrolni paket kao mjeru opreza. I to je dobro. Iako,  navijači željno očekuju ono što je Grad najavio. Puštanje u promet dijela gradskim dionica. Bar za stavit na zid.  Ali i kao korektiv.

Komentari

komentari


Related Articles

Najstariji zanat i riječki inat

Nedjelja, 26.10.2014. Vrijeme radnje: 17.30. Šetam od Prasca prema Miramaru, prolazim ispod centralne tribine stadiona na Kantridi. Tražim poznata lica.

Groundhog day

Nakon prve četvrtine sezone (9 od 36 kola u 1. HNL) Rijeka je zaostajala 4 boda za jedinim pravim rivalom,

Sportska Rijeka nastavlja utabanim stazama

Regionalna liga vaterpolista, 10. kolo skupine A: Primorje EB – Partizan 15:9 (5:3, 4:2, 5:2, 1:2) Deset od deset. To

No comments

Write a comment
No Comments Yet! You can be first to comment this post!

Write a Comment

Your e-mail address will not be published.
Required fields are marked*

three × 3 =